Svijet čuva svoj plavi omotač, što ga svakoga časa steže i drži. Ima ogromna prostranstva u kojima stvara, diše i iznenađuje. Ponovo oblaci na drugi način oslikavaju nebo, tako da djeluje što šire i prostranije. Zvijezde su sakrivene duboko u noći, rijetke ptice su već odavno otišle putem nemirninih...

Soba miriše po mastilu i knjigama, hladno je i prozračno. Dovoljno prozračno, da te nauči kako toplina uvijek nije tu uz nas i da nam one krupne tufne na maminoj ešarpi znaju biti daleke. Osjeti se nemir između srca i peta, nemir što se tako...

Ponekad miriše sve po zimi, izmaglici i oštrom vazduhu… Zahladi od tuge, slomljenih krila nekih odbjeglih ptica što su potražile dom pod tvojom krošnjom i osjećaja da za besmislicu ima mjesta. Svaki put kad pokisneš i posrneš, jedna mala ptica umre od tuge. Nebo se pretvori u tamnu...

Zima se proteže u kraju, kao neka mnogo loša i spora mačka. Hladna je, taman onoliko da te zaboli do kostiju, pa se motaš u krug i unazad. Osjeti se noć,  kao plašt dok se nadvija nad bespomoćnu i duboku vodu. Jutros je u susret...

Dala sam ti riječ, da ću te čuvati, voljeti i biti dio tebe dok god dišem. Dala sam ti riječ, da će jutra biti mnogo ljepša i vedrija, pa čak i onda kada ustajem u 5.30. ujutro da pripremim sve za goste. Čini se da...

Kad se nebo zatamni, jedna zvijezda se sruši i padne na zemlju. Nestane, gubi se i napušta svoj daleki svod. Pitam se, kako zvijezde žive bez svog svoda?! Sigurno im se ponekad “zaplače” pa se nebo potrese i počne kiša. Zna nekad biti i bura,...

Krovovi starih kuća izgledaju srdačno, kao da su dugi niz godina utočišta rijetkim morskim pticama. Čini se da su na taj način stekli povjerenje u njih i dali im priliku da budu njihova mala skloništa. Kuće to nisu ni tražile, baš zbog toga što nemaju...

U trenutku kad zatvorimo oči, osjetimo da je ispred nas brod, što tek treba stići u luku. Tamo  će se sjediniti svi naši tereti i otići daleko putevima soli. Nježno i pitko, poput izvora što se otkrivaju nenadano i rijetko, najčešće pod uticajem radoznalih i...

Sinoć sam te opet sanjala, dok si se borio sa svim onim vjetrenjačama što nas čekaju dolaskom svakog novog jutra. Znala sam da mi uvijek prije zore moraš nestati i otići. Razmišljam o tebi, gotovo uvijek dok se suze spuštaju niz lice. Često te prepoznam...

Vjetar je duvao, dok su se u oblacima odigrali neki važni ratovi. Tiho, dugo i dovoljno da spusti sve te suze niz obraz. Baš kao u nekom usporenom filmu, još jednom se vratila svaka riječ jača od mača, štita i kamena. Ne znam gdje prestaje...