Živim dok plovim

 

 

U mojoj glavi je jug, onaj što spaja dalmatinska ostrva u daljinama već dobro poznatog zaleđa. Osjeti se miris mora, dok se magla spustila u susret novoj kiši. Tiho je, samo onoliko da možeš osjetiti sigurnost u svojim plućima. Svaki put dok čekam novi dan, osjetim kako mi se more budi u stopalima. Dovoljno je veliko i plavo, da me drži i čuva svojim valovima. Nije mu teško da me posmatra dok se povlačim u sebe i prestajem disati. Svaki dan mi donese po jedan razlog više da krupnije dišem i da trajem, dok ga zamišljam u tim nepreglednim daljinama. Blizu je, tu dva, tri koraka između, da mi svako disanje donosi ljepše i plodonosnije buđenje.


U tom buđenju, pronalazim tragove i ostatke dana, toplinu što se tako povučeno sakrila na vrhovima prstiju. Provlači se kroz mene, kao da će svakoga časa nestati. Borim se da ostane tu, svaki put dok vidim tu veliku i duboku vodu ispred svojih očiju. Lijepo je što je tu, da me zadivi onim velikim dubinama, koje se protežu sve do Sjevernog Velebita. More je napravilo još veću pjenu od sna i sada klizi kao niz neku veliku padinu. Vidim ga kako se polako ali savršeno prelijeva u mojim očima, od najnježnije nijasne do one snažnije. Volim svaki dio tog toplog i hladnog talasa što se miješa po mojoj koži. Volim što je tu, svaki put kad osjetim da mi je dosta sunca i topline, da mi pokaže koliko je hladnoća važna za mene i svako novo buđenje. Svaki put kad se probudim, osjetim da je tu u svojoj svježini i savršenoj nesavršenosti da me učini ratnicom. Njegova sam i onda kad shvatim, koliko grubosti ima u tim velikim i dubokim prostranstvima Velebita. Sigurna da ću biti jednako oduševljena tom daljinom, kao i malim uvalma na ulazu prema ostrvu. Nije strašno ako me pokrije svom tom dubokom vodom i pusti da se davim. Baš zato što znam, da je život plivanje i gušenje u isti mah. Sigurno da ću preplivati ovu vodu života i doći do neke nove sličnije i dublje vode. Tamo gdje se mali morski svijet ljubi sa mještanima ostrva, gdje je smilje svako ljeto toplije i nježnije u očima izgubljenog dječaka. Tamo gdje tražim izgubljene uvale, u kojima nema ničega osim crvenih stijena i čiste vode.


Jedino to je i potrebno, da dišemo i živimo!


Onda kad prihvatimo plivanje i gušenje, kao potrebu u kojoj rastemo i postajemo snažniji.


Još jedan dan se kreće sporije od lijene mačke, tiho je, kiša polako rominja i prestaje, kao da će svakoga časa ugrijati sunce.


U nekim papirima i hartijama, pronalazim tragove mora. Sve miriše po vodi, ljetini i onome što će tek doći.

 

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com

 

 

 

Nema komentara

Ostavi komentar