Najtoplije ruke i parče mirišljavog hljeba

Svijet čuva svoj plavi omotač, što ga svakoga časa steže i drži. Ima ogromna prostranstva u kojima stvara, diše i iznenađuje. Ponovo oblaci na drugi način oslikavaju nebo, tako da djeluje što šire i prostranije. Zvijezde su sakrivene duboko u noći, rijetke ptice su već odavno otišle putem nemirninih i neukrotivih voda. Lasta  još uvijek svije svoj dom, u uglu neke velike i rogobatne građevine, tamo na sigurnom i čistom.  Često su, krovovi zgrada spremni za još jedan red gostiju do hladnijih dana. Sve miriše po ljetini, vlažnoj i neukrotivoj zemlji na koju smo došli, manji i slabiji od mrava. Vrijedni i stasiti, da bismo napravili velike korake, spore i teške.  U želji da bismo iz tih koraka, izgradili nešto snažno poput gromadne planine.

U nama je planina, velika, neobična i teška. Ona je naučila malog slatkog psa, kako da podnese sav teret i bol. Odbačene je naučila, da se osjećaju manje odbačeni i da je u redu ako ponekad zastaneš i zaboraviš koliko te bole ruke iz kojih ne izlaze uvijek prave topline. Mada si sve češće ubjeđen da se svakodnevno iscrpljuješ da objasniš, koliko ti je planina zaklonila sunce. Svaki put kad ti zakloni sunce, srce se smanji za tri broja. Negdje duboko, tamo s lijeva na desno, napravi se takva prirodna nepogoda, da se ponovo sve potrese. Voda prestaje biti čista i ugodna, ona smrdi na mahovinu i tako dobije oblik besmisla. Zvijezde odjednom odluče da mijenjau svoj pravac kretanja,  biraju ljepši prostor za svoju unutrašnju ljepotu.  Kažu, nemaju  nikoga više da ih voli, snažno, hrabro i bez straha.

Strah ima velike oči, poput uplakane djevojčice, što se sakrila iza vrata, da ne sluša svađe odraslih. U tim očima je rastao svijet u kome je važno odrasti, što prije. Obojen svim onim smeđim i žutim bojama, grčevit i pust kao napuštena plaža u Torovima. Tamo se svaki korak mjerio snagom vlasititih  želja. Nije bilo mjesta za strah, a ništa osim straha nije moglo postajati. Kako se zemlja obnavlja proljećem, čovjek se obnavlja drugim ljudima. Obnavlja se u nečijim očima, dok posmatra koliko dobrote nose dvije ruke ispred tebe. U trenutku dok gledaš već pomalo „mator“, oči majke zbog koje bi presvukao svijet dobrotom, samo da njoj bude dobro.

Osjećaja da si nekome ništa, a dok je tebi neko sve! Obnavlja se svaki put, kad ugledaš na pragu tople oči majke, pa ti srce postane poput nekog dobroćudnog džina, spremnog da postane dobri vilenjak.

Svaki put stisneš srce, pa moraš još dalje. Ponekad daleko od spasonosnih bademastih očiju, najtoplijih ruku i najmirisnijeg hljeba koji peče. Zato što to tako treba, da se izgubiš i da se vratiš. Obnovljen, čist i ispunjen dobrotom u nekom pomalo prašnjavom i snijegom okupanom svijetu.

Ne ostaje ništa drugo, nego da stisneš srce, svaki put kad se zaprljaš i čekaš sljedeći susret najbademastijih očiju na svijetu, da se ponovo obnoviš i postaneš nježnije i čistije biće.

Autorka: Ivana Lakić
Fotografija: Rish Agarwal @Unsplash

Nema komentara

Ostavi komentar