31 mar NEĆU IMATI NJENU KOSU, OČI I RUKE KOJE GRIJU

Soba miriše po mastilu i knjigama, hladno je i prozračno. Dovoljno prozračno, da te nauči kako toplina uvijek nije tu uz nas i da nam one krupne tufne na maminoj ešarpi znaju biti daleke. Osjeti se nemir između srca i peta, nemir što se tako studiozno sakrio u prstima, pa žulja i tišti. Čizme koje nosim su tako lagane, a toliko teške za korake. Hodam uspravno, kao da ću svakog časa ugledati smiraj i da ću tamo negdje u nekoj daljini ugledati majčinu haljinu. Haljinu što se oslikava kao najljepši akvarel na proljećnom suncu.

Budim se, samo toliko da se okrenem unaprijed i odradim još jednu rutinu.

Rutine su potrebne, uče i hrabre, grade  i ruše, stvaraju i dišu. Uče te da svaki put nemaš pravo reći, da se to tebi ne može dogoditi. One te uče, da stasavaš, rasteš i griješ. Blato se spustilo nad našim nogama, kao da će svakoga trenutka, zagadatiti plava mora. Mora zbog kojih dišeš, živiš i stvaraš. Mora u čijem svodu osjetiš koljevku, dom, list i cvijet. Ti si odrastao tamo između mora, masline i soli, pa se boriš za sopstveni smiraj u kontinentalnim krajevima. Valovi su bili sve bliže, nebo je osjetilo da će svakoga časa doći  do svog dodira. Osjetila sam more, prvi put dok sam spavala ispod nebeskog svoda. Osjetila sam, kako se tako nježno kreće po mojim stopalima, dok se na nebu odigrala velika predstava. U moru sam prvi put ugledala majku.

Nježnu, plavu od sna i svoju u posebnosti. Drugačiju, nježniju i deset puta ljepšu od mene. Tad sam prvi put zaplakala, dok gledam u njene oči. Zaplakala sam, zato što nikad neću biti poput nje. U meni će oduvijek spavati onaj nemir iz koga ću se teško izvući. Neću imati njene oči, kosu i ruke koje liječe. Neću imati snagu da volim sve ono što ne zaslužuje ljubav. Da grlim, nebo, more, planinu i rijeku iako nije uvijek sve tako božanstveno. Toliko iskravljenih koljena mi je izbrisala, da više nemam pravo niti na jedan pad. Uče nas da treba padati, da bismo bili snažniji. Uče i da nije strašno ako si onaj loš sin, baš zbog toga što je u srcu majke jedino mjesto ljubav.

Ima i ona pravo na suzu, onu bistru sakrivenu u uglu bademastih očiju.

Ima pravo da se ljuti, svaki put dok bježiš od njenog srca u još jedan ambis.

Ima pravo da se ponekad naljuti, kada pokloniš nešto.  Zato što se brine i što te voli uprkos svemu. 

Ona je tu, da bude smiraj i kad ne progovori niti jednu riječ, ali znaš da te voli najviše na svijetu.

U tišini, onako kako to samo majke znaju…

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com