16 feb TI SI TAMO, U MOM OKU!

Zima se proteže u kraju, kao neka mnogo loša i spora mačka. Hladna je, taman onoliko da te zaboli do kostiju, pa se motaš u krug i unazad. Osjeti se noć,  kao plašt dok se nadvija nad bespomoćnu i duboku vodu. Jutros je u susret meni hodao neki svijet, pomalo tuđi i izgubljen. Hodala sam kroz smetove od sna, kao da ću svakoga časa dodirnuti nebo. Osjetila sam da je blizu, ta hitra i bijela boja nad mojom glavom i kao da  će me svakog časa povesti kroz plavetnila. Tiho je, tačno onoliko koliko bih htjela da bude. Polako sve postaje onako kao treba, mirno i bezbrižno…

Ne čuje se više ni vjetar kroz okna prozora, kiša polako prestaje i nebo se otvorilo za veliko i hrabro sunce. Sunce veliko poput narandže, zamišljeno i prkosno u očima onih od kojih ništa ne zavisi. Sve češće ništa ne zavisi od nas. Dok sam ulazila u ulice, što mirišu po majci, toplini i domu ispred mene se pojavila djevojčica. Tamnih bademastih očiju, sitna i nježna u istih mah. Zaustavila se, da pogleda ko dolazi i ostavila svoj rozi trotinet. Mirisala je na djetinjstvo, nježno i naizgled bezbrižno. Nježna i svoja, baš kao sve ono što je ostalo u nama, dok smo tako naglo odrasli i morali stati na nestabilne bedeme. Osjetila sam svu onu subotu djetinjstva u njenim očima, korak bezbrižnog i teškog mača datog svakom od nas da nosi. Previše takvih mačeva se nakupilo svuda oko nas. Jedan nam se nalazi u duši, drugi u srcu, treći ko zna gdje. Svaki marljivo uboden, da bi ostao tu zauvijek. Čini se, da nikad ne izbavimo  mač iz našeg srca, on ostaje tu da se naviknemo na njega i odrastamo s njim. Hrabri i borbeni u svim onim trenucima, dok nam se duša spustila poput osušene biljke.  Ponekad nema mjesta osušenim biljkama, ima samo onima što se iznova rađaju i donose nove plodove. Sve češće sam ona ista djevojčica iz ulice, da svijet posmatram očima sa puno prilika i snage. Spremnih na sve nove korake, a snažna dovoljno da se vratim i osjetim suze na vlastitim obrazima.  To je u redu!

Sve dok imaš kome da se vratiš. Onoj što te posmatra sa praga i šalje svu milinu svijeta da budeš dobro i zdravo. Rukama čiju snagu osjetiš, tek onda kada ih držiš čvrsto i ne pustiš. Očima što će zaustaviti sve besmislene ratove svijeta i spasiti tri „napukla“ srca. Sve ono što ti je darovala, čuvaš tamo negdje blizu lijeve strane. Svaki put zaplačem kad odlazim od nje, u neki tamniji i mnogo oblačniji svijet. U trenutku kad bespomoćno čuvaš rukavice, što ti je  majka darovala. Ona možda i ne zna, da ti sve one stvari koje te sjete na nju, držiš i čuvaš tu blizu oka. Onda kada progutaš knedle, dok se u tebi svijet ruši. Da se svaki put sjetiš, kad padneš, ustaneš i probaš da odustaneš. Zbog subote djetinjstva, otvorenog neba u kojem se oslikao lik majke u akvarelu napuštenog djetinjstva.

Tad prolaze bolovi i nestaju patnje.

Tad si bezbrižan, poput djevojčice iz ulice…

I nema više onih knedli, progutanih i teških…

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com