25 jun Znam da je volio golubove

U trenutku kad zatvorimo oči, osjetimo da je ispred nas brod, što tek treba stići u luku. Tamo  će se sjediniti svi naši tereti i otići daleko putevima soli. Nježno i pitko, poput izvora što se otkrivaju nenadano i rijetko, najčešće pod uticajem radoznalih i malih koraka dječaka iz komšiluka. U tom mjestu, gdje sve miriše na so i more, iako nema soli, niti mora, živi i diše radost u svojoj suštini. Tamo su jabuke najslađe, ruže se pružaju uz ograde i sve miriše na majku.  Čini se da nas taj miris majke drži i čuva od svih uroka i bolova, što su se potajno uselili u naša pristaništa. Poput nekog izgubljenog mornara, čeznem za slobodom onog mora i daljina, gdje se skriva sve ono što je u meni samoj. Znam da me za to kopno drži majka, svaki put dok se odmaram u milini njenih očiju i spavam na tim rukama u nadi da ću u njima pronaći lijek protiv neke teške bolesti i tako spasiti milione djece. Svaki mornar voli svoju luku, kad je siguran da zna koliko je snažan pokret ruku što su brisale suze nad knjigom i pogled tužnih očiju dok ispraćaju sinove na put. Tiha, bistra i velika suza u oku, što se tako vješto sakrila i zaspala u njenom srcu.  Jednom mi je rekla : „Ti znaš, da ja to ne znam pokazati, ali treperim…“

U tom treptaju njenog srca raste nada i snaga da se izborim i istrajem u svemu što se nadvilo na mene kao tmurno nevrijeme.  Zbog nje zaboravim koliko zaudara sva ta trulež loših ljudi i svih onih koji nadgrizaju svaku poru čistog i zdravog srca. Tada sam sigurna da postoji samo dobro i da će sve te miline spasiti svijet. Odavno me spašava, iako sve češće ne osjetim težinu vlastitih ruku. Tu se uvijek stvori da mi pokaže kako je disanje potrebno da popraviš sklad između planina. Na toj planini je vazduh posebno čist, putevi su prohodni samo onda kad ti uzmeš lopatu i raščistiš sav snijeg. Iz te vode, sigurna sam da se rađaju najtoplija mora. Vidim ga, kako se blesavo i hitro iskrada dok odlazi dužinom susjednih ulica. Onako sitan, diše i živi, mada sve češće osjeti patnje i težine ovoga svijeta, baš kao i svi mi. Neki “dasa” iz obližnje ulice je pokušao da zalaje još jače, a on se viteški izborio sa svim onim težinama koje nosi ta mala njuška. Dok pređe sve te prepreke, dolazi u susret toplih i pitomih ptica. Učio je od njih, kako za ostvarenje snova ne treba više od jednog leta. U njihovom letu je nalazio život, dok se sklapao mozaik psećeg života u sitnim koracima. Osjetim da je nebeski svod u njegovim očima mnogo ljepši, zbog načina kojim gleda na njega. Čini mi se da je svaki put dolazio da vidi  njemu čudne ptice, mokrih i nježnih gradova. Sklapao je mozaik iz najsitnijih dijelova, da bi pronašao život.  Čitala sam, da je jedan mudar pisac rekao : “Pas je sam sebi bio majka.” Pitam se, kako mu je bez nje?! Onda dok se guši, trči i bježi od svih bolova. Da li mu nedostaje, kad ga stisne život i svi ti golubovi pobjegnu od njega?! Život je ponekad prepun takvih golubova, koji bježe u potrazi za boljim posmatračima.

 U borbi za oslonac, posmatram ga, dok tako marljivo prati svaki korak.  On je volio golubove, iako su panično prhnuli u visine. Volio je način na  koji poimaju život, njihov let, snagu i  krila. Volio je ulice, jutra koja su najljepše svitala kod jednog prozora i iz kojih se znao roditi novi život. Sanjao je vodu iz koje će pronaći sve te izvore života, smiraje i beskonačnost. Golubovi će otići, a on će ispusiti sve svoje terete…

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com