03 mar TAMO SI UBRAO PRVU RUŽU I TRN

Ponekad miriše sve po zimi, izmaglici i oštrom vazduhu… Zahladi od tuge, slomljenih krila nekih odbjeglih ptica što su potražile dom pod tvojom krošnjom i osjećaja da za besmislicu ima mjesta. Svaki put kad pokisneš i posrneš, jedna mala ptica umre od tuge. Nebo se pretvori u tamnu i beskrajnu daljinu, kao da ne želi dati priliku za sjaj stanarima noći.

Jutro se obuklo u beskraj, dok se tako hitro oslanjaš uz krupne tufne na majčinskoj haljini. Vode već odavno nisu dovoljno mirne i pohodne za plovidbu. Kad zaploviš, ostane ti samo onaj gorak okus u ustima, da moraš i nemaš priliku da se vratiš, ma koliko bure jake bile. Šta ti donosi svaka nova plovidba života?! Donosi nadu da novi krajevi mogu ugrijati bar dio slomljenog srca, uništenog od šavova. Potrebu da budeš snažan i neustrašiv ako se zadesiš sam, daleko od spasonosne obale. Sve te spasonosne obale žive u istim očima, spavaju pod istim nebom i bude se na istim mjestima. Bude se tamo gdje si i stvoren. Sam, beskrajno čist i vedar u pohodu na najviše vrhove života. Tamo gdje si proveo djetinjstvo, ubrao prvu ružu i trn, učio da ne plačeš za svako poderano koljeno. U tim daljinama si prvi put ugledao rijeku, onu što ti se javljala kroz tihe jecaje neznanih i znanih ljudi. Iz nje se rodilo more, veće i snažnije od neba. More iz kojeg sam sigurna da mogu dodirnuti nebo i spojiti ga u spone od novog jutra. Sve te spone žive u istim očima. Bude se, dišu i spavaju u morskim dubinama, kao da će svaki čas osjetiti ljepotu jutra.

Svako svitanje je tu da razbije grč patnje i otvori drugačiju dimenziju prostranstva pred tobom. Ono je tu da te ubjedi, kako si potreban nekome i da je ponekad dovoljno zagrliti i ćutati. Uči te da za novi početak ništa osim dvije ruke u kojima moraš ponijeti tople bijele ruke.

Puno očekivanja, želja i traganja… Osjećaja da si sve češće onaj loš sin i da te tvoja majka uprkos svemu i dalje voli. Iz njenog oka boje divljeg lješnjaka, što te gleda dok trčiš brže nego što možeš, živi i boravi sva tvoja suština. Suza i smijeha iz koga će se mijenjati plima i oseka, što te uči da je život sve češće more. More čiju so moraš okusiti, da ti se sakrije u dubinama očiju, pa te natjera da plačeš i da se uvijek možeš vratiti.

Autorka: Ivana Lakić
Fotografija: Dani Alaez @Unsplash