Neka se ugase, vrijeme im je Sve te krijesnice sa pokvarenim guzicama Ta bagra plane čim prođu tvoji koraci i onda Počnem da cugam a znaš kakav sam Kad popijem. Neka se gube moje zaljubljenosti Nemam od njih ništa, samo mi smetaju Smori me njihova poezija i jadikovanje o tome kako ti Koža...
Prozirne zavjese na velikim francuskim prozorima Zadrhtale su na tren U prostranoj sobi Usamljen krevet U kojem ne sanjaš mene A ja se spustim tik iznad tebe I magijom navučem na sebe Lice Trojanske Helene Pa ti dahom ljubim trepuške A njena kosa te golica po golim ramenima I kao duh u čarobnu lampu Uvlačim ti se...
Nikotinski flaster na naličju srca Ona je nikotinski flaster Nakon Havane. Nema pojma ko je Monte Kristo i Zašto vrijedi umrijeti od raka pluća Za samo par dimova otrova. Želi pričati o vječnosti Dirigent mog ludila. Ona bi svitanje u čije se niti Uvukla suština postojanja Mjesečine. I kao da čeka, kunem se Kao da vjeruje da...
Ušao sam U dim cigareta i miris samoće. Sjeo sam za stol i dugo Vrtio među prstima Upaljač Na kojem je ugraviran jedan datum I par inicijala. I par stotina godina vremena. Ušao sam I poželio da nikada ne izađem. Poželio da za tim stolom Sa čašama koje sam praznio I pepeljarama koje sam punio Dočekam svoju vječnost. Sam. Pomislim...
Ni svjetla, ni zvuka, ni traga nečemu živom. U potpunom mraku čujem jedino svoje disanje i otkucaje srca u dubini svakog udisaja. Osjećam kako mojim venama struji hladna krv a prsti na nogama ne prestaju da trne. Svijest mi se guši u napadu panike dok...
- Djed mi je pričao kako na ovom mjestu nema žive duše već neko vrijeme. Tamo iza stijene, nekih par sati hoda od vikendice, ima samo neka senilna baba. Drži par ovaca i od toga živi. - To može biti samo baba Mira, prijatna ženica. Ostala...
Nekad prije ponoći sjedio je u svojoj fotelji držeći u rukama staru bilježnicu. Nije je otvarao, samo je zurio u korice i s vremena na vrijeme ih dodirnuo prstima kao da miluje. Znao je samo da pripada njemu, sva druga sjećanja su davno izblijedila. Bilježnica...
Sanjam kako sjedim u jednom kafiću blizu Miljacke, par sati iza ponoći, dok tihi glas negdje u mraku na gitari svira obradu jedne EKV stvari. Mogao bih se zakleti da je to bila Anestezija. Ta scena imala je u sebi nešto sablasno, pobjeglo iz mjesta...
Stajala je s druge strane ulice kao kakva halucinacija mog pripitog uma, kao neka promakla greška u stvarnosti koja na prvi pogled tu ne pripada. Kiša je i dalje lupala po ulicama pa sam jedva čuo zvuk rijeke ispod mosta preko kojeg sam koračao. A...
Sjedio sam na balkonu vikendice koju je nekad krajem sedamdesetih sagradio moj deda. Obična starinska vikendica sa fasadom od sjećanja. U njoj smo proslavili gomilu pravih, i još toliko jednoglasno proglašenih praznika naše ekipe a danas je, eto, surovo prazna. Velika rupa na sobnim vratima...