21 jul Orah

– Djed mi je pričao kako na ovom mjestu nema žive duše već neko vrijeme. Tamo iza stijene, nekih par sati hoda od vikendice, ima samo neka senilna baba. Drži par ovaca i od toga živi.

– To može biti samo baba Mira, prijatna ženica. Ostala je bez muža prije tri godine pa se vratila da živi tu u selo gdje su oboje rođeni. Ima tu par vikendica koje su obnovljene pa se zna desiti da neko dođe na par dana ali jedino je baba Mira stalno tu.

– Tužno je tako živjeti ako mene pitaš.

– Zavisi, njoj vjerovatno život kakav drugi ljudi vode nije potreban. Kad razmisliš, od kad je bila mala djevojčica pa do prije koju godinu, cijeli je život posvetila jednom čovjeku. Onda se probudila jednog jutra i njega više nije bilo. Stavi se u njenu kožu – kuda bi ti sa sobom?

Ništa nisam rekao. Samo sam ćutke gledao kako se krošnje drveća u djedovom voćnjaku sapliću i miješaju međusobno. Bližio se prvi mrak,  pa je vjetar mirisao na uspomene i romantiku… Negdje u šumi čuo se cvrkut ptica a onaj tihi huk lišća i rastinja kojeg sam se kao mali bojao, sada mi je vraćao dječačke uspomene. Tada sam imao tek desetak godina. Došao bih preko ljetnog raspusta kod djeda i tu provodio čitav mjesec. Navečer bi uz fenjer skupa čitali neki od starih romana iz njegove kolekcije, brojali zvijezde ili pričali o vremenima kada nije imao nijednu sijedu. Jutra bi donijela miris pokošenog sijena i planinskog potoka, a dani prolazili u poslovima u voćnjaku ili ljenčarenju na suncu. Ponekad, kada bi djed zaspao ili se zadubio u neku od knjiga, odlazio bih u šumu. Nikada nisam zalazio duboko ali sam je često posmatrao sa kraja poznate staze.

Gledao sam kako na rubu svijeta do kojeg moj pogled dopire nestaju oblici i svjetlost… tamo negdje u mraku ostajao je svijet obojen dječijom radoznalošću. Često bih zamolio djeda da idemo šetati šumom ali on bi samo ćutke odmahnuo glavom i nastavio gladiti bradu. Kad sam imao koju godinu više, objasnio mi je kako su tamo minska polja i tragovi minulog rata, pa je bolje držati se poznatih staza. Bio je isti čovjek i u šumi i životu. Nije volio raditi stvari koje nije razumio pa se držio poznatih puteva svih devedeset i kusur godina.

– Ovdje je nekada bilo mnogo ljepše, izgovorih sklopljenih očiju. Bar je tako izgledalo očima djeteta. Mjesto je imalo dušu, karakter… ne znam ti to opisati ali sada je sve nekako blijedo. Ni boje nisu kao nekada.

– Možda, stvari se mijenjaju s vremenom. A možda si ti taj koji se promijenio.

– Za jednog studenta ekonomije, dobro ti ide filozofija. Otkud ti ovdje uopšte?

– Donijela nas nostalgija mog oca. Prije par mjeseci mu je umro djed, a on se rodio baš negdje ovdje pa je otac odlučio da je jedino ispravno da ga tu i sahrani. Kasnije je osjetio neku povezanost sa ovim mjestom pa smo napravili vikendicu i eto, tako. Nego, ‘ajde da prošetamo preko brda gore, moraš mi pričati šta ima u tom tvom Sarajevu.

Njen osmijeh je u sebi imao nešto poznato… kao da sam ga već negdje vidio iako nisam. I kao da smo već vodili ovaj razgovor. Iako nismo. Roj svitaca koji poludi u stomaku kad god mi dodirne ruku pokušava nešto da mi kaže ali mi muškarci smo često suviše glupi da bi slušali insekte.

– Hoćeš da odemo do baba Mire? Moj tata kaže da je ona najtužnija osoba koju je ikad vidio. Ti i ona bi se trebali odlično slagati.

– Opa, provincijalka sa smislom za humor. Nisam tužan, samo me ovo mjesto svaki put podsjeti na djeda pa nekako zaboravim na riječi. Kao da mu ćutanjem odajem poštovanje, takav me neki osjećaj uzme.

– Čekaj, pričao si mi mnogo o djedu. Gdje je baka u svemu tome?

– O tome ćeš morati pitati mog starog, ja se nje baš slabo sjećam. Umrla je kad sam imao možda pet godina. Stari kaže da je djed dvije godine svaki dan sjedio pod orahom kojeg su njih dvoje skupa zasadili, i pisao poeziju u neki crni rokovnik. A kada je završio, više nikada tu nije sjeo. Nije volio da ga posjećuju a i kada bi došli, on bi uglavnom ćutao. Onda je mati jednog ljeta predložila da mene pošalju kod njega na selo, računajući da će mi dobro doći da osjetim i takav način života. I eto, tako. U početku smo uglavnom obojica ćutali, a onda me jedne večeri našao kako na balkonu čitam njegov crni rokovnik i tu negdje smo postali bliski.

– Ah, pa to mi moraš pričati. O čemu je pisao u rokovniku?

– O prošlosti uglavnom. Bio je tu i poneki crtež planinskih pejzaža ili dvoje ljudi koji se drže za ruke dok sjede pod drvetom. Pravi mali dnevnik, može se reći. I vidiš, nijednom nije baku pomenuo imenom… uvijek je pisao “mila“ kada joj se obraćao riječima. Nije bilo nekih nasumičnih priča jer je čitav rokovnik bio napisan kao jedno veliko pismo njoj. Pričao joj je kako se osjeća, kakav je rod voća te sezone i kako je orah svake godine sve širi. Poneka stranica bi imala tragove umrljane i razmazane tinte, kao da su neke kapljice pale po papiru, a na svakoj su stajali njegovi i njeni inicijali. Možeš pročitati ako budeš htjela, uvijek ga nosim sa sobom.

– Obavezno, rekla je nasmiješivsi se, svratit ćemo do tebe na kraju šetnje. A onda me opet uzela za ruku i krenula preko livade. Luđakinja, pomislim. Kako to da joj nikada ne zafali osmijeha?

…

U spavaćoj sobi je cijeli zid bio prekriven prašnjavim policama pretrpanim knjigama, samo je jedna uska polica na sredini bila skoro prazna. Na njoj jedino crni rokovnik i pored njega pero umotano u vezenu maramicu. Rekla je kako nikada nije vidjela sobu sa toliko duše, i skoro svaku knjigu koju je mogla dohvatiti, dodirnula je prstima. Uzela je rokovnik sa police i prišla prozoru sobe, držeći ga stisnutog uz grudi. Na trenutak je zaćutala.

Prozor je gledao na veliki voćnjak iznad kojeg se provlačilo par tankih zraka sunca koje bi svakog časa mogle utihnuti. Daleko iza voćnjaka, tamo u svijetu u kojem živi baba Mira, sunce je tiho nestajalo za debelim brdom. Okrenuvši se prema meni, pogledala me kao djevojčica koja je upravo smislila neku vragoliju, i sitnim korakom potrčala prema hodniku vodeći me za ruku.

Pratio sam je pazeći da glavom ne zakačim neku granu drveta ili se ne spotaknem pa izblamiram, a ona je jurila nasmijana i odlučna. Srce je lupalo kao mahnito i jedva sam vidio kuda idem. Napokon, izašli smo na čistinu. Na sredini voćnjaka veliki orah i u njegovom stablu, jedva primijetno udubljenje kojeg su oblikovala djedova leđa tokom godina. Odmori se, rekla je pogledavši me ozbiljno kao da mi naređuje. I sjeo sam tako na hladnu travu naslonivši leđa na mjesto gdje su nekada bila djedova.

A ona se samo nasmijala, pažljivo prebacila kosu preko jednog ramena i sjela ispred mene naslonivši mi se leđima na grudi. U krilu je držala djedov rokovnik otvoren na prvoj stranici, i počela čitati na glas. Sunce je već zalazilo i spuštalo noć na voćnjak, a na odlomljenom vrhu grane oraha visio je fenjer. Djed je mislio na sve, pomislim uz osmijeh.

Noć je bila topla, jedna od onih u kojima se sklopljenih očiju može zaspati u sigurnim rukama. Žućkasto svjetlo fenjera padalo je na stranice i njene prste na njima. Negdje u daljini cvrkut ptica i poznati huk lišća i rastinja iz šume… negdje u meni djedov nasmijani lik dok njen mekani glas izgovara posljednje riječi zapisane u rokovniku.

“Neka se sve ovo jednom ponovi, mila.“

Autor: Adis Ahmethodžić

Fotografija: tumblr.com

Priča „Orah“ je posebno pohvaljena na konkursu „Sloboda“