Kada je na slučajno odabranoj radio stanici u tri sata ujutro u jednoj njemačkoj provinciji krenula pjesma Vide Pavlović, moj drug Kemo je parkirao golfa na proširenju i počeo da plače k’o tek rođeno dijete. Kada biste pitali bilo kojeg švabu da vam objasni taj...
Nora, sanjao sam da se udaješ I u snu sam bio srećan zbog tebe. Nešto u meni jasno izgovara tu istinu iako me u istom času steže stari osjećaj na kojeg čovjek zaboravi kad dovoljno vremena prođe. U snu želim da ti kažem da postoje dijelovi mene koji pamte tvoje ljepote. Moje te sjećanje kao...
Pokupi dijelove sebe sa zemljišta života Ne sažalijevaj se. Nikome ništa ne govori. Šapni kako je u redu. Nikad poraz. Samo lekcija. Nađi recept, natjeraj se i sve ostale fraze koje sebi govoriš. Ko zna koji put ko zna koja ljubav ko zna koje prijateljstvo i bol i nedorečen san i neispričana priča i neispušena cigareta i nedovršena boca rakije i još jedna...
Gledajuć' nebesa, pomislim kako je gust i predubok mrak kako nema kraja ništavilu i kako mrtvo asteroid pluta a čovjek čeka k'o glineni golub zarobljen na mokrom komadiću zemlje. Ne pomislim, na primjer kako beskonačno daleko gore vatrene zvijezde i njihovo svjetlo kao nježno milovanje pada na kožu i oči, niti se sjetim kako igra kosa polarne svjetlosti nad ledeno hladnim bijelim tepihom Skandinavije. Ne brojim sazvježđa ni prstene Saturna ali...
Ničeg nisam našao U obećanoj čarobnosti puta. Nanizani planinski vrhovi Borovi s kaputima od snijega I dva para točkova vijugavim putem Nekuda vode. Ništa drugo do običnost tišine Slova i note zaboravljene pjesme I poneka misao koju probam da lovim Ali se raspline u prvoj krivini I časom izgubi treperavi trag. Ničeg nisam našao u tuđim...
U spisima historije nemirnog života Postoji pravilnik po kojem živim Istrošen ali dobro očuvan – zapis tvoje nježnosti. U njemu su jednostavnosti jutarnje kafe, Rapsodija svjetla komponovana šarenilom zavjese, Tvoji dugi monolozi kako je nered progutao stan, Brige u ladici i otimanje od kreveta Jalovo kao Kihotov jur na vjetrenjače. U njemu su...
da su mi Mikina slova i Arsenove note u prstima, da mi je glas Šerbedžije ispod pokvarenog sata na ciglenom zidu pozorišta moje prve životne drame… da mi je duhova Frančeska i Laure malo Metkoša i dragih književnika, da mi prođu stihovima pa sjednu ispred mene na drvene stolice u Danijela Ozme i gledaju i šute… ne bih mogao ništa od toga mjeriti s njenim zagrljajem. Autor: Adis Ahmethodžić Fotografija: pinterest.com ...
Karneval je stigao U moju sobu. Lepršava ciganjska suknja Preko para modravo Stidnih koljena Vrti se na Trubačke note K’o saturnov prsten Oko moje Požude. Graja u daljini Kastanjete I aplauz Moje mladosti Izgubljene U ciganskom selu Našeg potomstva. Pramen za pramenom K’o grmljavina Raskopčava dugme I vine sa ivice Crvenila. Opojan miris Kojeg snivam i sanjavam Kojeg znam ali se Ne sjećam Spušta se i vrti me Na porubu one Ciganjske suknje A...
u istoj smo večeri plesali na pješačkom kod Vječne, pjevali narodnjake na Ajfelovom mostu, pa ćutali čitav put do stana. na kraju se posvađali pred ulaznim vratima oko toga da li sam zatvorio jebeni prozor ili nisam. galamili smo nasred sobe nervozno hodali u krug kao da se razvodimo, komšije lupale u plafon a mi im horski jebali mater pa onda...
jutros mi se kiša nalila u misli i sklopim li oči odnese me vjetar tvom stanu, tvom krevetu i kukovima da se budim dok se budiš koža tvoja da mi klizi pod prstima dok ono zviždi i zavija između krovova i tramvajskih stanica od lica mi se odvaja kosa tvoja što je u...