Čovjek na mostu

Stajala je s druge strane ulice kao kakva halucinacija mog pripitog uma, kao neka promakla greška u stvarnosti koja na prvi pogled tu ne pripada. Kiša je i dalje lupala po ulicama pa sam jedva čuo zvuk rijeke ispod mosta preko kojeg sam koračao. A ona je samo stajala tu, na stanici, i skrivena od kiše, gledala u prazno… Jedan od onih blijedih pogleda što pušta svjetlost u dušu i prihvata svijet onakvim kakav jeste. Bez emocija, bez utjehe.

Zastao sam i gledao je iz mraka. Preko lica su joj padali mokri smeđi pramenovi i dodatno kvarili akvarel razmazane šminke na licu. Oko očiju neuredni obrisi maskare i crni trag suza niz obraze. Svako malo bi usnama prinijela tanku cigaretu, povukla dim i uz uzdah ga puštala sarajevskom nebu. Ponekad bi pogledala dole prema kinu Radnik vjerovatno tražeći taksi, ali grad je bio pust. Tek poneka lutalica bi tihim korakom kliznula kroz mrak i sve bi opet postajalo nijemo.

Prepoznao sam je. Prošlo je toliko godina, ali znao sam ko stoji ispred mene.

Izgledaš kao glavna junakinja jedne pjesme Bukowskog, rekao bih joj kada priđem. A ona bi me gledala zbunjeno, tražeći po sjećanju moje crte lica. I prepoznala bi me, nisam se toliko promijenio. I onda…? Možda ćutanje, možda neke lijepe riječi o tome kako joj je drago što me vidi. A možda vrijeme još uvijek nije izbrisalo sjećanje na sve loše stvari koje smo jedno drugom režirali, pa bi jednostavno okrenula leđa i otišla u noć.

covjek-na-mostu-blacksheep.rs

Dok sam u glavi pisao roman o dvoje stranaca i stajao tu na mostu kao kakav beskućnik, u mraku mog Sarajeva sijala su jedino svjetla gradske rasvjete i odsjaj prstena na njenoj ruci. Negdje unutra čuo sam otkucaje kazaljki, a tihi šapat dječaka koji je nekada krišom čitao poeziju sa baterijskom lampom u mraku, podsjećao me na to šta sam postao.

Vrijeme je kao nabujala rijeka pod mojim nogama jurilo nizvodno, a slike mladosti su vrištale pred očima. Sjećao sam se cigareta, praznih flaša piva i pročitanih stranica Murakamija i Bjenjkovskog. Gomile budnih noći i pogužvanih papira, stotina dana potrošenih na ploče Vaughana i Moorea… I njenog lika. Lika djevojke koja je otišla da pronađe sreću u svijetu koji ne poznaje umjetnike. Sa zlatnim satom na ruci, haljinom skupljom nego čitav moj ormar i sa prstenom težim od njenih krupnih suza, stajala je mokra na kiši. Da li tako izgleda sreća, pitao sam se koračajući u drugom smjeru…

Autor: Adis Ahmethodžić

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.