16 avg Kavez

Ni svjetla, ni zvuka, ni traga nečemu živom. U potpunom mraku čujem jedino svoje disanje i otkucaje srca u dubini svakog udisaja. Osjećam kako mojim venama struji hladna krv a prsti na nogama ne prestaju da trne. Svijest mi se guši u napadu panike dok polako shvatam da mi tijelo ne reaguje na komande. Jedino oči mogu da pomjeram.

Svom snagom grčim mišiće ruku ne bi li nekako stisnuo prste u šaku ali niti jedan nisam pomjerio. Počinjem gubiti razum. U glavi se rađa misao kako bi ovo mogla biti vječnost – prokletstvo koje je Bog kreirao samo za mene, želeći da me kazni za način na koji sam živio. Zna da bih i sam pakao lakše podnio od vječite samoće u vječitom mraku. Da, to mora biti to. U svakom trenu će mi se negdje iz mraka javiti glas, prijeki sud koji će izreći moju presudu i ostaviti me da trunem u ovom ništavilu, zatvoren u vlastitoj glavi. Osjećao sam da dolazi negdje iz daljine. U savršenoj tišini javlja se glas čije riječi ne mogu da formiram ali sasvim sigurno je tu. Kao šapat, kao… kao moj vlastiti glas.

Trgnem se iz sna sa cijelim tijelom u grču. Čvrsto te držim za ruku, a ti mi brišeš čelo mokrom krpom i šapćeš kako je sve uredu. Groznica popušta. Na licu ti vidim da si zabrinuta za mene ali to lice ne može biti tvoje. Otkud ti i otkud nas dvoje?

Pogledam na zid lijevo i sudarim se sa slikama dvoje mladenaca na vrhu litice iznad Sarajeva. Na zidu desno još par slika. Na prvoj ti ljudi drže dijete u rukama, smiješeći se kameri. Pored nje slika djevojčice smeđe kose i očiju sa diplomom u rukama. Na posljednjoj slici dvoje sredovječnih ljudi, mušarac prosijede brade i žena blagog osmijeha. Ista ta žena drži mi hladnu oblogu na čelu a ja ne razumijem. Gdje su moje godine?

Pokušavam te pitati šta se dešava ali moj jezik ne umije da formira prave riječi. Samo lutam po sobi luđačkim pogledom i govorim besmislene stvari. Postaje mi jasno da sam zarobljen u svom razumu i da si ti moj jedini izlaz. Ali ti si savršeno mirna, uz osmijeh mi miluješ obraz i govoriš mi kako si tu pored mene. Sa noćnog ormarića uzimaš čašu vode i bijelu tabletu koju mi nježno ubaciš u usta. Držiš mi glavu u naručju i daješ mi gutljaj vode.

Popijem tabletu i odjednom je tišina. Nema lupanja srca niti zvuka strujanja krvi kroz vene. Spuštaš me na jastuk a moj pogled ostaje prikovan za plafon. Iz hodnika čujem tvoj glas. U telefonsku slušalicu nekome govoriš da se stanje pogoršalo.

Deset minuta kasnije ne osjećam svoje tijelo. Oči su mi sklopljene a oko mene mrak. Samo sada se ne bojim, osjetim tvoje ruke na čelu i znam da sam siguran. A onda u sobu ulazi drugi čovjek.

Rekao je kako ću sada sve više nestajati. Rekao je da su moja sjećanja vjerovatno potpuno izbrisana i da čak nisam svjestan vlastitog postojanja. Praktično sam biljka. Rekao je i da bi najbolje bilo da me smjesti u ustanovu gdje će moći da mi posljednje mjesece života učine nešto ugodnijim… a ti si samo plakala. Tiho, kao da me kriviš.

Tvoj glas u daljini postaje sve tiši, polako jenjava u mrak i prsti ponovo počinju da mi trne. Dok čovjek u mene ubrizgava i posljednje kapi neke hladne tečnosti iz šprice, pokušavam da se sjetim koje su ti boje oči. Pomislim kako moraju biti smeđe, kao kod djevojčice sa slike, ali ne mogu biti siguran.

Mrak ponovo postaje gust i sablasno tih, a moja sjećanja na buđenje kraj tebe nestaju u njemu. Osjećam kako svaki mišić polako popušta stisak i tijelo me napokon ne boli. Misli mi cure iz razuma kao tvoje suze niz naborane obraze, dok polako tonem u san. Laku noć mila, budi jaka samo još malo.

Autor: Adis Ahmethodžić

Fotografija: tumblr.com