07 jun O čekanju

Nekad prije ponoći sjedio je u svojoj fotelji držeći u rukama staru bilježnicu. Nije je otvarao, samo je zurio u korice i s vremena na vrijeme ih dodirnuo prstima kao da miluje. Znao je samo da pripada njemu, sva druga sjećanja su davno izblijedila. Bilježnica je bila prazna… jedino je na prvoj stranici upisano par riječi:
“Sudbina ima čudan običaj da vrati lutalice na mjesto s kojeg su krenuli.“
Spustio je bilježnicu i popio gutljaj vina. Zapalio je cigaretu smiješeći se samom sebi, povukao par dimova i gledao kroz prozor u zvjezdano nebo. Cigareta je ubrzo dogorila ali starčev pogled nije puštao nebeski svod. Svom snagom koja mu je ostala u koljenima, uspio se podići sa stolice i izaći na zrak.
Zastao je tu u dvorištu, okružen stablima oraha i jabuke, pogledom uprtim u mjesec. Lice se promijenilo u bolnu grimasu a zjenice raširile. Podigao je ruke prema nebu a iz njegovog poraženog tijela odjeknuo je krik od kojeg je cijela noć utihnula. Starac je pao na koljena i pokrio lice rukama.
-“PRESTANI DA SIJAŠ, PROKLETNIČE!“, prolomio se glas starca kroz šumu koja je okruživala njegov dom. A mjesec je samo ćutao tamo gore..
Udario je šakom o zemlju, tiho opsovao život i srušio se na leđa. Osjećao je dodir hladne zemlje pod sobom ali tijelo je i dalje bilo vrelo. Bio je živ i bio je dobro. Samo sjećanja nije mogao da pronađe u sebi. Riječi na papiru bilježnice su ćutale, a starac je plakao.
Negdje unutra, čudna bol ga je stezala oko srca. Suze su se kotrljale niz lice i padale na travu ali sjećanja nije bilo. Slušao je kako ta ledena bol grize njegovo srce, kako se cijelo tijelo otima od vremena pokušavajući da prizove bar njeno ime… Ni imena, ni lika, ni njenih prstiju u kosi.
‘Čekaš li me, mila?’ prošaputao je starac kroz suze. ‘Uskoro će doći po mene, mogu ih osjetiti. I znam da raj nije za ovakve kao ja ali nadam se da će me pustiti, bar na trenutak, da mi dodirneš obraze i kažeš da smo postojali.’
Sklopio je oči kao da izgovara molitvu i smirio disanje utonuvši u san. I odjednom, koračao je svojim domom, pazeći da ni jedna daska ne zaškripi pod njegovim koracima. Još neko je bio tu. Noge su ga vodile ka vratima na kraju hodnika, ispod kojih se provlačio tanak snop svjetlosti. Drhtavom rukom je otvorio vrata i na krevetu u sobi ugledao nju. Sa par bijelih cvjetova u kosi i sjajem u očima, zurila je u lice čovjeka pored kreveta i držala ga za ruku.
‘Na usnama joj je stajalo par teških riječi ali ih nije mogla izustiti. Samo ga je gledala. Na noćnom ormariću pored njenog kreveta stajala je otvorena bilježnica sa napisanih par riječi, sve ostalo je progutao mrak.
Starac je skinuo šešir, prislonio ga uz grudi i tiho kao što je i ušao, zatvorio vrata i krenuo niz hodnik. U tom mraku, osjećao je kako ga nešto steže oko srca i isti taj osjećaj, odjednom, stezao mu je ruku. Starac je izašao iz kuće, legao na travu i uz osmijeh ponavljao riječi iz bilježnice.

Autor: Adis Ahmethodžić

Fotografija: tumblr.com