18 apr Anestezija

Sanjam kako sjedim u jednom kafiću blizu Miljacke, par sati iza ponoći, dok tihi glas negdje u mraku na gitari svira obradu jedne EKV stvari. Mogao bih se zakleti da je to bila Anestezija. Ta scena imala je u sebi nešto sablasno, pobjeglo iz mjesta gdje se rađaju strahovi pravo u moj svijet, tu, da rodi hordu paranoja koje će me po ko zna koji put probuditi i ukrasti ovo malo mira što sam pronašao.

Nije bilo nikog drugog. Za stolom ja i preko puta mene u visokoj stolici, ogledalo. I ništa, pijem svoje pivo i svako malo u ništavilu stakla s druge strane stola pokušavam razaznati svoj lik. Ne ide, bio je to jedan od onih kafića u kojem se od dima cigarete ne vidi ni prst pred okom. Spustio bih pivo, pogledao u svoje ruke i pokušavao se oteti utisku da nešto nije u redu. Dodirnem grudi, pa ramena… zaustavim dah, ćutim, duboko udahnem smjesu zraka i nikotina i opet zaustavim dah. Ne znam. Ne mogu da se pronađem tamo unutra. Tamo gdje bi trebala biti duša, odzvanja jedino strah i šapat moje majke što govori kako će sve biti u redu.

Pokušao sam pokretom glave da sa sebe stresem njen glas, i zapalio cigaretu. Sklopljenih očiju sam uvukao par dimova i nijemo slušao kako odzvanjaju žice gitare kroz bijeli mrak. Bezimenu djevojku zamišljao sam kao vječito maštovitu Magi, ovaj put sa gitarom u krilu umjesto klavijatura. Njen besmrtni lik je u tom ništavilu izgovarao riječi: “Smeje se zracalo mojim očima“ i vješto prelazio akordima, kada me kao ledeni dodir samog đavola u grudima presjekla praznina. Dim se već razišao a u ogledalu preko puta mene je bilo… ništa. Samo prazna stolica i odraz slika na zidu iza mene. Kao da ne postojim.

I probudio sam se baš u tom trenutku, baš u tom ništavilu koje čini da se podigne svaka dlaka na koži, a tijelo skupi u broj manji model pod teretom stvarnosti. Dodirnuo sam grudi, pa ramena… zaustavio dah, ćutao, duboko udahnuo ustajali zrak i opet zaustavio dah. Tu sam. Tamo unutra kao prigušen bubanj odzvanjaju otkucaji mog vremeplova, a đavolu ni traga. Dok razmišljam kako bi bilo vrijeme da nazovem mamu i pitam da li je srce prestalo da boli na svaku promjenu vremena, koračam prema toaletu. Hladne pločice na mojim tabanima su mi potvrda da je ovo zaista stvarnost, da nisam zaglavljen u nekoj filmskoj crvotočini od sna. U ogledalu dobro poznati lik bez osmijeha, gleda me nijemo kao da nikada u životu nije ni riječi izustio… Prati moje pokrete obrvama, usnama… strahovima.

Ne izgleda mi niti sretno niti tužno. Skoro da je stvaran…

Umijem se hladnom vodom, prođem rukom kroz kosu i bradu i klimnem čovjeku u ogledalu. Srebrne bube zriču odlazim.

Autor: Adis Ahmethodžić

Fotografija: weheartit.com