27 feb Dovoljno godina kasnije

Sjedio sam na balkonu vikendice koju je nekad krajem sedamdesetih sagradio moj deda. Obična starinska vikendica sa fasadom od sjećanja. U njoj smo proslavili gomilu pravih, i još toliko jednoglasno proglašenih praznika naše ekipe a danas je, eto, surovo prazna.  Velika rupa na sobnim vratima rođena je za novu godinu dvije hiljade i neke, kada je Sale mislio kako je pametno da igramo američkog fudbala sa keramičkom vazom za cvijeće a dole na prizemlju, crvenim ružem za usne na zidu ispisana poruka “Izvini za nered, jebiga“… ali ta priča je suviše duga da bih je sada pustio kroz sjećanje.

Na tom istom balkonu jedne hladne majske noći, dok se tamo u sobi pored šporeta na drva naše društvo pokušavalo sjetiti akorda za neku staru pjesmu od Pepersa, nas dvoje smo samovali. Pričali smo o njenom ocu i sjećanjima koja joj nedostaju. O tome kako bi voljela da mu barem pamti lik ili boju glasa, makar nešto za šta će se uhvatiti kada joj se svijet zatrese… i kako uvijek kada pogleda nebo u vedroj noći, nasumično povlači linije između zvijezda pokušavajući da oblikuje njegovo ime.

Ustala je do ruba balkona, naslonila se na ogradu i samo me gledala. “Ja ću te sad zagrliti“, rekao sam. “Ako želiš, možeš plakati“. A ona je samo ćutala i gledala me. Bože, bili smo tako smotani. Tako smiješno i simpatično smotani… I danas me prođe jeza dlanovima kada se sjetim dodira njenih obraza pod njima. Zar je zaista prošlo toliko godina?

Bilo je već kasno kada je zazvonio telefon, nisam mu se nadao. Sa druge strane linije moj stariji brat.

-Gdje si, klošaru? Burazer je.

-Ej debeli, šta treba?

-Ništa, da vidim kako si. Nema te dugo u Sarajevu.

-Radim jebiga, znaš kako je. Sletim dole ovih dana da vidim starce, a kupio sam ti i neki duks. Malo je plav ali preživjet ćeš.

-Čekaju te roštilj i pivo, standardno. Nego vidi, ima još nešto..

-Pretpostavo sam. Pucaj.

-Ne znam da li trebaš ovo čuti od mene ali kako god, red je da saznaš. Anja se udaje za par dana.

-Dobro, i?

-I ništa, eto. Mislio sam da-

-E izvini, u frci sam sad. Javim ti se kad stignem. Poljubi staru.

I prekinem kao da bježim od mobitela… kao da je s druge strane neka prodavačica sa telešopa što mi nudi poseban popust na pernate madrace, a ne moj rođeni brat. Oko vikendice surova tišina, jedino mi se svako malo javi ptica sa velikog oraha na kojeg smo se penjali kad smo bili mali, i lavež pasa lutalica tamo negdje oko željezničke stanice. Vratio sam se u sobu i uzeo zbirku poezije Bjenjkovskog, pa zastao na par stihova koje dugo nisam čitao:

“ Hteo bih, jer to ne zavisi od mene, da si mlada,

Da imaš oblik jedne od onih zvezda što su tako dugo izučavale tvoje lice “

Spustio sam knjigu, baš kao i telefon par trenutaka ranije. Dušu mi je pustošilo sjećanje na obrise njenog tijela koje sa ovog istog balkona gleda gore prema sazvježđu kojem ne znam imena… Bože, da li je sretna?

Bit će to svadba za pamćenje, pomislim. Vjerovatno će obući neku haljinu sa golim ramenima i vezati kosu da svima pokaže svoj vitki vrat. Nosit će tanku ogrlicu od bijelog zlata, sa osmijeh kojem nedostaje par grama sreće. Pokušat će pronaći spokoj dok korača prema čovjeku svog života i pružiti mu ruku i sebe.. A kada par sati poslije ponoći u sobi nekog od svjetskih hotela ostanu sami, ona će izaći na balkon i pogledati u vedro zvjezdano nebo. Gore među zvijezdama, baš kao one noći kada mi je maskarom i suzama prošarala džemper, pronaći će onu istu prazninu od sjećanja i zamoliti nebo da joj se otac smiješi sa jedne od njih. I počet će njen život.

Autor: Adis Ahmethodžić

Fotografija: tumblr.com