Pita mene Tijana: Kada si se u životu osetila kao froncla? Mislim se, pusti me, sestro slatka, malo malo pa se isfronclam! Neću da zapomažem, nije to moj stil, ali valjda je to postalo tako normalno. Da se osećaš loše i da se ne osećaš loše i...

– Mama, pala sam u nesvest! Ljubav je jednostavna kada si Kalina.   – Mama, Laza samo za tebe postoji. – Laza samo za mene postoji? – Da, Laza plače, tata ga teši i kaže Laza postoji. – Misliš, samo mama postoji za Lazu? – Da, tako. – A za tebe, ko postoji? –...

Ne mogu nam kilometri ništa. Neka se račvaju putevi, ukrštaju autobuske linije i vozni redovi. Mi smo uvek na istim talasnim dužinama. Grlimo se nebom kao hit nedelje na radiju. Umemo i dalje da se poljubimo mislima. Ne mogu nam kilometri ništa. Posebno što ih ima...

Mama je pronašla moju vežbanku sa pismenim zadacima iz srpskog. Ne znam šta me više dirnulo: da li što sam nekad imala 12 godina, da li što je to bilo pre 20 godina ili možda, najviše, to što sam još tada ja bila ASKA. Žmu već...

Danas ti nisam rekla da te volim. Pao je sumrak – odjednom, kao da je sumrak zvezda padalica – i nešto me je štrecnulo ispod levog rebra. Danas ti nisam rekla da te volim! Otkad se to može?! Danas ti nisam rekla da te volim i...

Nikad nisam razumela taj „udaram ti čežnju“ impuls među ljudima. Zašto bi želeo ikoga da udaraš? I to čežnjom. Čežnja je nešto nežno, paučinasto i penasto što ima jak zagrljaj. Opsedne te celog i bez udaranja. – Ti to ne možeš da shvatiš, ali to je...

Samo lude žene imaju vremena za sreću u nedeljna jutra.   – Ima taj jedan italijanski psiholog, kaže da danas samo debilni ljudi mogu biti srećni. – Kako to misliš debilni? – Pa kao, toliko je nesreće na svetu da samo površni ljudi i idioti mogu osetiti sreću unutar...

Ja bih s tobom brala narandže. Negde u Grčkoj ili gde se već narandže beru. Možemo i u selo, da beremo šljive, da se savijamo dok nam kičma ne pukne. Sve je dobro dok nam ne pukne osmeh. Ja ne umem više da živim ovde sa...

Jednom, u Gospodskoj ulici, prignječio si mi dušu pogledom. Videlo se jasno iz naših bledih lica da nismo spavali prethodnu noć. Sa strane, ljudi su mogli reći, gledaj ovu decu, kisnu ovde, zašto ne spavaju kad ne moraju na posao. A mi smo se gledali. To je...

Razboleli smo se od zaljubitisa. Nije baš stvarno moguće da mi se naježi koža kad me slučajno dodirneš u hodniku. Nije baš stvarno moguće da još postoje slučajni dodiri. Naši. Ne posle ovoliko godina. Razboleli smo se od zaljubitisa. Kao srednjoškolci. Samo što je sad sramota da priznamo...