Razboleli smo se od zaljubitisa

Razboleli smo se od zaljubitisa. Nije baš stvarno moguće da mi se naježi koža kad me slučajno dodirneš u hodniku. Nije baš stvarno moguće da još postoje slučajni dodiri. Naši. Ne posle ovoliko godina.

Razboleli smo se od zaljubitisa.

Kao srednjoškolci.

Samo što je sad sramota da priznamo da nam je muka kad nismo zajedno.

Ili da se uželimo jedno drugog i zajedničke samoće.

Shvatamo to, ali smo posle 21h preumorni da o tome govorimo, jednom kad se konačno uspavaju deca.

Pomalo smo i matori. Čekamo Novu godinu u dnevnoj sobi, pijemo pivo i ismevamo novogodišnji program.

– Nekad smo se zabavljali.

– I sada se zabavljamo – kažem.

Naši se pogledi smeju, naše se ruke grle, naše se želje sreću iznad čaša. Niko to normalan ne radi. Samo oni što su se razboleli od zaljubitisa. Kako drugačije objasniti što nam je dovoljno što sedimo tu, na omekšalom kauču, pijemo pivo i slušamo smešnu muziku.

– Ljudi negde u svetu žive raskošno, moćno i potpuno. Putuju, rade, vladaju. A šta mi radimo?

– I mi živimo raskošno. Putujemo, radimo, sobom vladamo.

– Ne bih se baš složila da vladam sobom.

– Ne? A što? – smeška se kao da ne zna.

– Pa vidiš, malo sam se razbolela.

– Znam. Od zaljubitisa. I imam lepe vesti.

– Je l’?

– Aha. Taj virus. Ljubav. Moja ljubav… Pa, nema nameru da te napusti.

– A je l’ to prenošljivo?

– Pa valjda vidiš. Nema nam spasa!

Autorka: Srbijanka Stanković 

2 Komentara