Malo malo pa se isfronclam!

Pita mene Tijana: Kada si se u životu osetila kao froncla?

Mislim se, pusti me, sestro slatka, malo malo pa se isfronclam!

Neću da zapomažem, nije to moj stil, ali valjda je to postalo tako normalno. Da se osećaš loše i da se ne osećaš loše i zbog toga što se osećaš loše. Ako me razumete.

To generalno tragično raspoloženje uvek sam uspevala da zaobiđem osmehom i maštanjem. Smeh i izmišljanje još kao dete sam pronalazila u knjigama.

Čitam, dakle postojim.

To je idealna celoživotna mantra, ako mene pitate. U knjigama sam tragala za odgovorima, za ljubavima, za rešenjima, za utehom. U knjigama su oduvek bile avanture, osvajački pohodi na slobodu, sreću i nezamislive širine. U knjigama je bio život.

Jednom je neko kog sam mnogo volela rekao da ja nemam pojma šta je stvaran život, jer mnogo čitam. „Život nije u knjigama, shvati!“

Eto tad sam se osetila kao froncla.

Petnaestogodišnja ja nije razumela šta tu ima da se shvati. To ne razume ni dupla petnaestogodišnja ja, kad smo kod toga. Knjige su samo isečci iz života, rekla sam. Žao mi je što to ne vidiš.

Sve dok čitam, ja postojim.

Postojim, jer čitam.

Odrastanje je donosilo i sa sobom odnosilo ljubavi, simpatije, prijatelje, razočarenja, raznorazne izmišljotine. Samo su knjige bile neko ko me verno prati. U rancu, u torbi, u koferu, u gradskom autobusu, vozu, na plaži. U porodilištu. Čitala sam, čitala, čitala. Svako otvaranje knjige značilo je otvaranje mene. Otkrivanje nekih novih poglavlja, istina i tajni. Tako sam se bolje razumela, tako sam bolje shvatala druge ljude.

Na taj način sam se sastavljala kad se isfronclam i kad me isfronclaju.

Tako sam se zavezala za sebe knjigom, da se ne izgubim i kad postanem mama. Čitala sam dok dojim bebe, u sebi i na glas. Čitala sam tako da od svojih prvih sati na ovoj čudnoj planeti, moja deca znaju da na svetu ima lepote. Da ima života. Da je nekad u knjigama. Da je uvek u našim umovima. Čitala sam da znaju da se život nosi u srcu, a ne tamo gde neko drugi kaže.

Kad smo kod dece, i zbog njih se često osetim kao froncla. Redovno sumnjam u to jesam li im dovoljno dobra. Hoću li umeti da ih sačuvam od svega što ovaj svet može da im podmetne. Da li ću moći da ih zarazim elanom i optimizmom. I koliko je to uopšte pametno u svetu koji te froncla?

Nezgodno je to kad se zagledaš u sebe

Nezgodno je i šašavo. Jer se igramo i poigravamo i krijemo i šta sve ne radimo. To je kao ona selfi kamera. Obrne slova, pa se sa teškoćom čita ono što piše. Ali tako je valjda uvek kad pogledaš u sebe. Izvrnuto i ćaknuto.

– Dobro, a šta je to što te nasmeje? – pitala me je Tijana.

– Sve ono što me froncla, isto. Deca, ljubav i čitanje. Dok me ima, znaj da me ima jer se smejem. Što dalje znači da čitam. Žmua, decu i knjige.

 

Autorka: Srbijanka Stanković

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.