Јa bih s tobom brala narandže

Ja bih s tobom brala narandže. Negde u Grčkoj ili gde se već narandže beru. Možemo i u selo, da beremo šljive, da se savijamo dok nam kičma ne pukne. Sve je dobro dok nam ne pukne osmeh.

Ja ne umem više da živim ovde sa tvojim lepim licem i dobrim srcem što veruje u svaku loše ispričanu bajku. Ovo je svet u kome se podsmeh razvija do savršenstva, gde se neznanje slavi, na presto podižu manipulatori, a na specijalistički pregled čeka mesecima ili ide odma’ – al’ privatno?!

Kakve to veze ima sa nama? – pitaš me.

A ja mislim, nikakve. To je sve spolja, izvan, mimo.

 

Ali naša deca tek treba da krenu u školu, naša deca će tek postati deo tog sveta.

Ne želim tom svetu da ih dam.

 

– Pa i mi u tom svetu živimo, neće im biti loše dok je nas.

 

I tu me štrecne.

A šta kad nas ne bude?

I to ne kad nas stvarno ne bude – ne bude. Svi moramo jednom da odemo.

 

Ali šta ako se izgubimo? Mi ovakvi kakvi jesmo, jer nam je ljubav pritisla rata za kredit, tri puta veći račun za struju ili vodu, ili šef što ne zna dve rečenice da sklopi a da ne opsuje? Šta ako nas stisne život, ovaj ovde, ovo životarenje i preživljavanje? Šta ako i nas ubede da moramo da ćutimo, da pognemo glavu, jer ćuti, dobro nam je čega sve ima!

 

Šta ako zaboraviš kako si mi na Trgu Republike dao crvenu ružu čim sam istrčala iz trole?

Šta ako zaboravim kako sam pretila medicinskom tehničaru u Hitnoj što neće da te primi sa temperaturom 39 jer je ponoć i igra karte?

Šta ako život sa nas osuši sva slana mora u kojima smo se ljubili?

 

– Šta ako sve zaboravimo, jer je blesavo sramotiti se u četvrdesetoj ljubavlju kad se svet ruši?

– Ovaj svet se urušava otkad je stvoren, ali još postoji. Je l’ znaš zašto? – pitaš me.

– Prosvetli me. – zabrinuta sam, pa mu se rugam.

– Zato što postoji ista ta ljubav. I isti ovakvi ljudi kao što smo mi, koji ne mogu da zaborave da vole.

 – Pa šta da radimo onda?

– Da se volimo dok ne podignemo bolji svet. Ako treba i da beremo te tvoje naranže ili šljive – ali da se smeješ!

 

Pored njegovog lepog lica i dobrog srca što veruje u bajke ne može da mi napukne osmeh.

Autorka: Srbijanka Stanković

1 Komentar