Sunce je pročistilo horizont. Autoput je bio širok i prav. Jasmin je skenirala mapu krajičkom oka. Dvesta milja do najbližeg naseljenog mesta, još duplo do konačnog odredišta. Tišina je bila savršena. Stopala su uživala u mekim japankama umesto štikli. Sloboda kojom su zračile pustare razlivala...
Rekli su da je teško objasniti to stanje. Da je toliko rijetko da su za posljednjih pedesetak godina zabilježili jedva deset slučajeva i da je svaki završio na isti način. U mraku. A ja sam sjedio tu u ordinaciji i gledao kroz prozor tamo prema...
U deveti mesec sam bila kad u manastir se uputih. Kud ću, šta ću, stomak do zubi, otac me iz kuću izbacio, a ovaj moj opet neće ni da čuje. Veli, će se ženi s drugu. Njegovi dogovorili. Veli, neće svoje selo i familiju da...
Svakog dana od devet do dva, a onda i od šest do devet, stoji ispred ulaza u restoran „King“, smješten na najboljem mjestu na Stradunu. Odjeven je u kralja i svi na to gledaju baš tako, iako bi i nevješt etnograf na njegovom kraljevskom odijelu...
Krevet je veličinom odgovarao dječjem, ležali smo na njemu mlitavih tijela; kroz pore stana dopirala je mješavina mirisâ, uglavnom pohana piletina, ručkovi. Naslonila mi je glavu na rame i duboko udahnula, zrak je ispustila polako, izdisaj kao da je trajao minutama. „Joj, kako bih ti počupala...
Tihomir Files pripadao je malobrojnom krugu cijenjenih novinara s respektabilnim opusima, čovjek još u dobroj formi, sposoban, kako je sam često isticao i za nove izazove koji se kriju već iza prvoga zavoja i znaju biti iznimno opasni i zapravo uvijek nepredvidljivi, držao je u...
„Ti zaklinjo si mene da se javim, Moj glas ti htjede čut, moj vidjet lik, Pa ganuo me duše tvoje krik: I evo me! – A sad grozom davim Zar natčovjeka tebe? Gdje je duše zov? Gdje srce što u tebi svijet stvori nov, Da nosi ga i gaji; dršćuć...
Prvo te otvore, potom spale okolno tkivo oko kralježnice, a onda stave vijke. Njih zavrću dok ne isprave kralježnicu koliko god mogu, a tek onda stave šipke. Mislim da tako ide. Ne sjećam se svih Heleninih riječi, ali sjećam se njezina lica, kose i crnih...
Zadah napalma i sladunjavi vonj poluraspadnutih lešina već su se i u samo tlo uvukli. Kužni vazduh nimalo ne doprinosi oporavku od mučnine. Vetar je dobro usmeren, pa ipak je preslab da bi rasterao smrad uništenja i smrti. Možda je tako bolje, pomišljam, vetar ume...
Zdravo, Kraljice, majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše zdravo. K tebi vapijemo prognani sinovi Evini. K tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini. 20.srpnja 1992. Naravno da nisam još u potpunosti svjestan svoje situacije, ali s obzirom na susjedstvo i društvo mladića u koje se, podrazumjeva...