28 dec Ja sam kralj  

Svakog dana od devet do dva, a onda i od šest do devet, stoji ispred ulaza u restoran „King“, smješten na najboljem mjestu na Stradunu. Odjeven je u kralja i svi na to gledaju baš tako, iako bi i nevješt etnograf na njegovom kraljevskom odijelu prepoznao i odjevne detalje dubrovačkih kneževa ili članova Velikog, Malog ili Vijeća umoljenih od prije nekoliko stoljeća. Ali to je onima koji prolaze i zbog kojih je on tu ionako važno koliko i to što je u horoskopu papagaj koji turistima, dok se s njim fotografiraju, pokušava kljunom ukrasti naušnicu ili lažni biser s vrata. Nikom nije ni na kraj pameti da nikad nijedan kralj na svijetu nije turistima dijelio restoranske prospekte.

„Ja sam kralj…“, kaže ponekad za sebe. Domaćeg svijeta je toliko malo da bi ga teško itko razumio i da vikne iz sveg glasa, ali on to ipak kaže više za sebe, potiho, za svaki slučaj. Jest da živi od toga što glumi kralja, ali to nema potrebe isticati naglas, ta svi to dobro vide. Ni kad bi rekao najglasnije što može, ni kad kaže potiho, ne zna što bi nakon toga mogao dodati pa čak ni pomisliti. One tri točke koje, kad to kaže, nikako ne može izbjeći, odskoče u zrak, ali ne previše visoko; to zna jer mu se samo koji čas kasnije vrate, udare ga po glavi, i to uvijek gotovo istodobno, ne stvarajući ni onaj minimalni razmak koji se pojavi sam od sebe kad se tri točke napišu. Kao klikeri koji je neki rasijani božji administrativac greškom ispustio kroz svoje svete prste.

Ali nema on kad razmišljati što bi rekao ili pomislio. Od devet do dva poziva prolaznike na ručak, a od šest do devet na večeru. Engleski, njemački, talijanski, francuski, a kad vidi da je neko domaći, onda i na materinskom jeziku, tada uz neki poseban izraz lica. S osmijehom mami prolaznike da se „upuste u kulinarsku avanturu“ i po valjda milijuniti put ponavlja izlizanu priču o „čarobnim delicijama“, iako bi počesto, umjesto osmijehom, turiste, naročito one što kao i on, samo bez odore, glume nekakve kraljeve, počastio psovkom, ispruženim srednjim prstom ili bar isplaženim jezikom. Ali kralju ne pristoji takvo što, a osim toga, i kraljevi moraju od nečega živjeti. On živi od ponavljanja tih pedesetak riječi, one ga hrane, pa sâm sebi ponekad nalikuje na paune na Lokrumu dok se šepure i onim jednim kva dobivaju zalogaje hrane od dokonih turista.

Da, nekad je stvarno bio kralj, ali otad je prošlo prilično godina. Kralj s imenom i prezimenom, točnije sa dva imena i jednim prezimenom. Jednim, ali kraljevskim. Stjepan Kralj, to mu piše u osobnoj iskaznici, kralj Lear, to je pisalo na plakatima s kojih je, odjeven u kralja, gledao upravo on. Pomislio bi čovjek da je već prezimenom, ali i držanjem te urođenim gospodskim manirama, bio predodređen biti kralj.

A sve se odvijalo bolje nego što sebi može dozvoliti umisliti mladić iz Donje Prapratnice, sin težaka i domaćice, koji se, nakon završenog tapetarskog zanata i prvog zaposlenja, jednog dana obreo u kazalištu. Ne kao glumac, nego kao radnik koji tapecira sjedala u loži. Jedan statist se razbolio, statist, ali važan, toliko da makar samo bude na bini. Stjepan je ionako morao obustaviti posao dok proba traje, a kad je već tu, mislio je redatelj… Uglavnom, od tapetara je za neko vrijeme postao kralj. Kao kad bi postojala lutrija za ispunjenje snova pa izvuku baš tvoj loz. Za svega nekoliko godina novinari su ga već kovali u zvijezde, one na čiju pojavu astrolozi amateri ostanu paf, jer ih nema u astrološkim udžbenicima i pojave se tek tako, iz čista mira, ničim izazvane. Iako formalnog glumačkog obrazovanja nije imao, proricali su mu velike svjetske pozornice, a jedan ga je čak usporedio sa Orsonom Wellesom.

Ali, kao što kraljeve i u stvarnom životu ponekad znaju svrgnuti, revolucijom, pučem, revolverom ili diplomacijom, tako ni u njegovom slučaju nije potrajalo vječno. Kako i zašto, to nikad nije shvatio. Bit će da je, uživajući u ovacijama probirljive velegradske publike, oćoravio kao tetrijeb i oglušio kao džukac kad se u selu pojavi nova mlada kuja, zaostala za lovcima pristiglim izdaleka, pa nije vidio ni čuo mlade snage, prosjake koji polako izrastaju u kraljeviće, kako mu pušu za vrat. Kako god, s novim direktorom kazališta došle su i nove predstave i novi rasporedi uloga, a Stjepan Kralj je polako tonuo, da bi na kraju sam otišao potražiti sreću u konkurentskoj kazališnoj kući. Tamo su ga dočekali kao zvijezdu pa mu je neko vrijeme izgledalo da su stvari ponovno posložene savršeno i pod konac, kao ležaljke i ručnici na nekoj njemačkoj plaži. Nije, međutim, trajalo dugo, a tražiti razloge zašto se dogodilo baš tako bilo bi isto kao oživjeti mumiju u nekoj od egipatskih piramida pa zatražiti da, onako krmeljava i nesigurna i u vlastito ime, nabroji igrače novosadske „Vojvodine“ kad je ono umalo postala prvak Jugoslavije.

A i koja bi fajda bila od traženja razloga. Sad je tu gdje jest i to je to. Da, pokušavao je ponovno, ne jednom, ali kad čovjeka pregazi auto, ma i konjska zaprega, nije više onaj isti, ni samom sebi, a pogotovo drugima. Svi su znali za njegove slavne dane, ali to je bilo nekad. Nije slava od užeta pa da napraviš omču, natakneš je oko vrata i odeš s njom u vječnost. Znali su to oni koji su mu se, kad bi pokušao, uljudno smješkali, odbijajući ga na kraju nemilosrdno kao mačka vlastite mačiće kad procijeni da više nisu za njene sise, a oni se čude i pitaju što se to desi, pa do jučer su sisali svih šest.

Kad se oko pola tri svali u svoj podrumski ćumez s prozorčićem nalik malo široj puškarnici, kad nestane sve one vreve i šušura koji je pored njega prolazio proteklih sati, učini mu se da između ta dva svijeta postoji granica koja nije samo onaj kameni zid, stoljećima star, između njegove izbe i vanjskog svijeta; ne, postoji neka još mnogo čvršća granica – onaj svijet nikad neće ući ovdje niti će ovaj svijet ikad izaći van. A on je u oba ta svijeta i sam se vječito pita kako je to moguće i ima li još neki takav slučaj na svijetu. Pomisli da su u njegovim svjetovima, koliko god ih bilo i koliko god mu pripadali, sve zalihe dobra odavno bespovratno potrošene, pa mu se njegov podrumčić učini nalik grobu, samo što se niko nije sjetio zasuti zemljom i grob i njega; da je ima, sam bi on nju nekad nagrnuo po živom sebi, ako je stvarno živ i ako se to što promiče kroz njega dan za danom može zvati životom, ali nema, more je to, zemlja može poslužiti za bolje stvari, recimo da se uzgoje ljubičice koje se onda mogu prodavati turistima; ovako bi, da je on raspe po samom sebi, bila bi uzalud potrošena.

Ipak i tu, ispod zemlje, ponekad kaže ono „Ja sam kralj…“, naročito između dvije smjene, kad se gotovo nema rašta raspremati. Pa sačeka da ga točke-klikeri pogode, a ne promaše baš nikad. Onda iz najlonske vrećice izvadi paštetu i paradajz ili takvo što, jer je one delicije na koje povazdan poziva turiste za nekoliko godina probao samo dvaput, u nekim svečanim prigodama, na prezentacijama priređenim za predstavnike turističkih agencija i turističke novinare, kad je također bio kralj, samo što se tada osjećao još više kraljevski. Jest, jesnom ga je jedan bračni par zvao na ručak u neki drugi restoran, ali mu je takvo što bilo strogo zabranjeno u kraljevskoj odori, a oni su željeli upravo tako. A skuha se, ožedni i ogladni na onoj žezi što je Gospod od svibnja do listopada rasipa nemilosrdno kao seljak mravinjak i mrave koji su se od njegovog prethodnog dolaska stvorili niotkud i još se razbaškarili kao da je njihov poglavica već obavio sve što je trebalo obaviti u općinskom katastru.

Ne znaju turisti dok traže da se s njim fotografiraju ni za njegov ćumez, ni za paštete i paradajz, ni za prozor-puškarnicu, ni za ona dva svijeta koja je međusobno teže promijeniti, preći iz jednog u drugi, nego preći preko ratne linije razdvajanja vojske koja ima vlastitu tvornicu mina pa ih načička toliko da ni zalutali mrav iz onog mravinjaka od maloprije ne može proći a da neku ne aktivira. Dok im se uljudno smiješi, to mu je dio posla, nerijetko pomisli na to u kojim su sve gradovima svijeta, na čijim hard-diskovima i u albumima, završile njegove fotografije. Nekad je na to ponosan, a nekad se osjeća kao kurva koju na raskršću čekaju mušterije, a ona im s osmijehom deklamira što stoji 200, što 400, a što može i za 100 kuna. Rijetko tko ga pita za ime, ta svi u njemu vide kralja; oni se žele fotografirati s kraljem, a ne sa tamo nekim Stjepanom, makar se prezivao i kraljevski. Još manje ga netko prepoznaje iz vremena kad je bio zvijezda; em je otad prošlo mnogo vremena, a nitko kroz tolike godine ne može proći neokrznut, em je, rekosmo, domaćeg svijeta malo; ionako su to oni što su se u životu dali na zgrtanje novca, a ne na punjenje bilježnice sa slatkastim cvjetićima u koju će upisivati kazališne premijere kojima su prisustvovali.

Dok ujutro tjera mamurluk nastao od viška stvarnosti i manjka slave, pogled mu sa željeznog kreveta odluta na plakat predstave „Kralj Lear“, zalijepljen na vratima. Ponekad ga ta dva pogleda dvojice ljudi od kojih su obojica on razbudi naglo kao kad čiru na dvanaestercu padne na um da tog dana bude glavni frajer. Ponekad, pak, zaroni u prošlo pa zamišlja da se nalazi u tijesnom skladištu kazališnih rekvizita i da je slučajno odspavao, ali mu se, eto, sad valja spremiti za probu ili za predstavu. Valjda ne kasnim, pomisli na čas. A onda pogleda u vlastite oči koje ga netremice pozdravljaju s plakata, krene se prekrstiti pa odustane. Čemu, Gospod ionako zna sve, ma koliko se ponekad pravio lud.

A kad jednom krene put oblaka i dođe pred Njega, znao je, izustit će samo ono svakodnevno „Ja sam kralj…“. Jer dok drugi budu birali ili im bude određivano hoće li se pretvoriti u anđele ili u đavole, on će zamoliti da i dalje ostane kralj. Pravi, onaj što prima ovacije, ili lažni, onaj što dijeli prospekte. Čekajući da vidi hoće li i na nebesima one točke-klikeri pasti po njegovoj glavi. 

Autor: Milo Jukić

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Ja sam kralj“ posebno je pohvaljena na konkursu „Promena“).