25 dec NEDJELJA    

Krevet je veličinom odgovarao dječjem, ležali smo na njemu mlitavih tijela; kroz pore stana dopirala je mješavina mirisâ, uglavnom pohana piletina, ručkovi. Naslonila mi je glavu na rame i duboko udahnula, zrak je ispustila polako, izdisaj kao da je trajao minutama.

„Joj, kako bih ti počupala obrve“, rekla je.

„Da skuham kavu“, rekao sam.

„Joj, kako bih ti počupala obrve.“

Ona je kuhala prilično lošu kavu,barem se meni nije sviđala, ta njezina kava. Nije imala strpljenja pričekati da voda dosegne temperaturu vrenja i stavljala je u nju šećer, previše šećera, zbog čega se to nikako nije moglo zvati dobrom kavom. Poljubila me u obraz, usporenim se pokretima odvojila od mene paiz pepeljare uzela dopola popušen džoint. Trava joj je bila prva i, zapravo, jedina prava ljubav, valjda ju nije pušila jedino na poslu. U njoj je pronalazila Izvor, Razlog i Opravdanje, sve ono što nije pronalazila u sebi i svijetu oko sebe. Dovršila je džoint u pet-šest dimova pa mi se vratila na rame.

„E, si primijetio kol’ko konobara čita znanstvenu fantastiku?“

„Ne, koliko?“

„Pa cijelo čudo. Sjećaš se onog iz Broda? Onog bradatog? Arthur C. Clarke na šanku. A ovaj od jučer, Asimov. I ona mala iz „Kugle“… Stephen King, naravno.“

„Stephen King?“

„Pa kako ne…Jebote svi čitaju esef. Podzemni konobarski sindikat, ko oni s esef-konvencija, al militantni i nepomirljivi… Hahaha… BOLJE BORG NEGO GROB! HAHAHA… Joj, kako bi ti počupala obrve. Ajd molim te, samo malo…“

„Ne dam nikome svoje obrve.“

„Ni meni?“

„Tebi pogotovo.“

„A da nam odem skuhati kavu? Baš mi se pije kava. A mogao bi i ti. Idem nam skuhati kavu.“

„Nemoj, čekaj, ja ću.“

Pola sata kasnije srkali smo kavu i gledali kroz prozor. Krupne pahulje snijega, zapalila je novi džoint.

„Ćemo kupit bor?“

„Nisi ti rekla da ćeš kod svojih?“

„A ne, baš bi mogao otići i naći neko lijepo drvo. Mislim, drvce. U stvari, idemo zajedno…Idemo naći neko lijepo drvce. Je l’ tebi legla lova?“

„Ne znam.“

„Pa idi i pogledaj. Joj, šta mi kupiš za Božić?“

„Kupim ti tablu tripova da se svi zabavljamo.“

„Jedi govna. Kak si jadan.“

Domalo je zaplakala pa ustala od stola. Potom je dohvatila pepeljaru s noćnog ormarića i bacila je na mene. Uspio sam se sagnuti, pepeljara je pogodila vazu, vaza je pukla, staklo se razletjelo po parketu.

„Vidi šta si napravio! Jao, moja vaza… IDIOTE GLUPI JEBEM TI MATER GLUPU…“

Primila je praznu pivsku bocu sa stola i zamahnula; izmaknuo sam se. Srušila se na mene, ali brzo se uspravila, ustuknula za korak i pogodila me po glavi. Bljesak gluposti sličan kao pri udarcu o zid ili prenizak plafon, ali uz nešto jači osjećaj beznađa i topao mlaz na licu. Potom je još jače zaplakala, a ja sam ustao i otišao u kuhinju.Pet, možda šest centimetara iznad desne sljepoočnice. Nagnuo sam se nad lavabo i prepipao hrpicu složenih ručnika;nakon što sam našao najtamniji, prislonio sam ga na ranu.

Sjedila je prekriženih nogu na krevetu, ljuljajući se naprijed-nazad, jecajući. S lijevom rukom na ručniku, izvukao sam iz kutije dvije cigarete i stavio ih u usta.Prišao sam joj i pljusnuo je desnom rukom, nakon čega se malo primirila. Jednu cigaretu izvadio sam iz usta i pružio je njoj, uzela ju je, ali nije me htjela pogledati.

„I šta, bolje borg nego grob?“ rekao sam. Počela se smijati, plač i smijeh istovremeno, kako to već bude. „Kupit ćemo bor“, rekao sam. „Odemo i nađemo bor, može?“

Polako je podignula pogled.

„Jebeš bor, pa moraju te zašiti,vidi kako sam te… Jebiga.“

„Ne moraju oni ništa, dok god smo mi za mir i nenasilje.“

„A zaš si takav…?“

„Kakav?“

„A takav. Uvijek moraš tako.“

„Ma čini ti se.“

„Al’ ne čini mi se. Vidiš, sad bi te zagrlila, a strah me.“

„TEBE je strah?“

„Jebote, ne vidiš se, ne znaš kakav ti je pogled.“

„Odvedem te u sigurnu kuću kad popušimo.“

„Evo opet…“

Povukla je dim i zagledala se u svoja koljena. „Pazi, curi po parketu“, rekla je.

Snijeg je i dalje padao. Pohana piletina i dalje je mirisala. Dan je prošao, a za njim su prošli i mnogi drugi dani. Sredinom idućeg proljeća sjeli smo porazgovarati. Krajnje ozbiljnim glasom rekla je kako joj je želja da se raziđemo. Potom smo to i učinili.

Autor: Ivan Zrinušić

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Nedjelja“ posebno je pohvaljena na konkursu „Promena“).