Muva

Zdravo, Kraljice, majko milosrđa,  živote, slasti i ufanje naše zdravo.

K tebi vapijemo prognani sinovi Evini.

K tebi uzdišemo tugujući i plačući  u ovoj suznoj dolini.

20.srpnja 1992.

Naravno da nisam još u potpunosti  svjestan svoje situacije, ali s obzirom na susjedstvo i društvo mladića u koje se, podrazumjeva se, moram uklopiti, znam da me ne čeka ništa dobro, da razgovore sa Bogom koje sam oduvijek vodio u svojoj duši, nadglasat ćesmijeh idiota. Nestali su svjetlost i prozračnost katedrale, blagi glasoviljudi na misi, nasmijane časne sestre, anđeli, orgulje.Sve to imalo je jak uticaj na mene kao još malog dječaka. To su na koncu jednostavne poruke – nisi sam, tvoja patnja neće proći neprimjećena, dobre i budne oči te uvijek prate, tvoje srce je važno, tvoje srce je cijeli svijet, čuvaj svoje srce od kvarenja. Nestalo je Križa, Onog kojipati, nudi svoje srce, pita zašto je napušten.

Odveli su me od moje crkve, od mog osjećaja izvjesnosti da moje stradanje na zemlji ima smisao i cijenu.

Umjesto toga,moja crkva sada, to su prljavozlatni predmeti, dim i vječiti osjećaj da sam na sopstvenom bešćutnom pogrebu.

22.srpnja 1992.

Kada su utovarili i bakinu staru stolicu u kamion, znao sam da se više nikada nećemo vratiti. Sjedila je na njoj svakog dana ispred naše kuće i posmatrala prolaznike  kao tobože uvrijeđena mačka. Nisam ni slutio koliko je srčana kada su ulicom počele prolaziti uniforme, prosto je željela da im smeta i prkosi. I o tome pričam, za njen prkos nema mjesta ovdje u Sremu. Ne znam da je uopće iznijela stolicu ispred nove kuće jer u novoj ulici je gužva. Dvanaestak zlobnih starica gledaju se krvavim očima svakog dana. Prema njima, ona je stvarno pitomo i tankoćutno stvorenje. Kao i ja, na kraju krajeva, došli smo među divljake sa takvim jezičinama da čovjek pocrveni od stida. Smatraju nas uobraženim, ali mi do sad nismo ni čuli takve psovke ni znali zatako niske udarce. Završili smo u „favelama“ gdje se ne zna po čemu se gazi; danas sam zaista bezuspješno prebrojavao luđake i potpuno posrnule kreature.

25.srpnja 1992.

Sa vršnjacima lokalcima. Isuse, koliko psuju. Egzotično im je što sam toliko fin, posebno djevojkama. Bar me one podsjećaju na stari kraj i popodneva iza Crkve Preslavnog Imena Marijinog. I ovdje, stidni osmijesi toliko toga obećavaju. Samo što ove djevojke nemaju ona stroga načela odgoja zbog kojih su buntovne i zanimljive dok su mlade. Frivolnost ovdašnjih običaja u mojim očima čini ove djevojke otužnim, bez tajni.

1.kolovoza 1992.

Danas sam primjetio čudnu izraslinu na svojim leđima, nešto poput dlake, ali krute i jake kao u insekta. Baka ju je jedva odsjekla svojim velikim škarama.

15.kolovoza 1992.

Danas sam prvi put čuo za svetog Savu. Pijani lokalci su pričali kako vjeronauka ulazi u škole i kako je konačno Srbin pobjedio zabludu komunizma. Vraća se na svoje stare tradicije i korijene. Shvatio sam da je ovaj Saul zaslužan što su Srbi potpali pod istočnu crkvu. Mogli su lijepo biti katolici i sve je vodilo ka tome, ali je u to vrijeme Bizant bio raskošniji, a izražena predstava Boga na nebu – Vladara na zemlji, odgovarala je potrebi da se vlast utvrdi i centralizira.

Mislim da je sam Isus Krist u teološkoj predstavi ovih ljudi po hijerarhiji na nekom 15 mjestu. Prva mjesta u tom panteonu zauzimaju vladari, sveci, pa čak i poganska božanstva. Da li sam ja sada uopće kršćanin?

22.kolovoza 1992.

U kući nema brašna, mlijeka, šećera. Niti ih imamo gdje, niti čime kupiti. Baka odlučuje da gaji piliće u šupi mada joj se gadi i sama pomisao na čerupanje smrdljivih živinskih leševa. Stojimo jednom tjedno u redu za humanitarnu pomoć i ne znam kako, ali baka mi izgleda sve odlučnija i snažnija dok se gura sa ovim smrdljivcima. I ja u posljednje vrijeme osjećam neku Novu Snagu. Da nisam toliko depresivan, čini mi se – pomjerio bih planinu!

27.kolovoza 1992.

Ne mogu se nasititi šećera. Danas nisam ni primjetio da sam sipao dvanaestak žlica u svoju šalicu kave. R. sa kojom sam izišao u kafić pitala me da li hoću kavu u svoj šećer. Osjećam se sav ubrzan i ne mogu da se zaustavim. Pun sam energije i prvi put u životu vidim stvari potpuno jasno. Nema više depresije i moralnih nedoumica i ustezanja. Život postoji da bi se uzeo, osedlao. Imam nevjerojatne atletske sposobnosti, mogu da uradim trostruki salto i stoj na rukama na naslonu obične stolice. Pozvao sam R. kod mene kući da joj to pokažem. Pristala je. Dok sam jurio uz brdo, R. me jedva pratila.

29.kolovoza 1992.

Baka mi kaže da se osjeća krivom zbog smješanosti i konfuzije mog identiteta. Nije mi smjela dopustiti da praktikiciram vjeru kojoj nisam po rođenju pripadao. Kršten sam u istočnoj crkvi,ali samo dotle se išlo. Nismo se upuštali u obrede i tajne pravoslavlja, tako da me moj religijski impuls odveo pred tuđa vrata. Koja su na sreću bila otvorena!, dodao sam bijesno i osjetio jak bol u lubanji.

1.rujna 1992.

R.ne može da me prati. Moja Nova Snaga je previše za nju. Ionako je suviše obična i ne vidi dalje od svog nosa. Izišao sam sinoć u grad da nađem oduška svojem bijesu i zatekao sam se u gostioni sa nekim smrdljivim lokalcima koji su obarali ruke. Kladio sam se sa najsnažnijim od njih u njegovu djevojku. Odlomio sam mu šaku tako da je pukla koža i meso. Krv je šikljala iz njegovih vena. Odveo sam djevojku svojoj kući i cijelim putem se znojio kao luđak. Poslije sam je otjerao kući i nije mi uopće bilo dobro. Ti si čudovište,vikala je sa vrata.

14.rujna 1992.

Otpali su mi svi nokti sa prstiju. Nemam više ni zube jer hranu sad uzimam posve drukčije. Prelijem je kiselinom iz ustiju i onda posisam natrag tu smješu. R. me danas došla posjetiti i zatekla me je na plafonu. Mislim da je bolje za nju da više ne dolazi. Zalijepio sam se bio gore svojim sluzavim šakama i slušao Arvoa Perta,Salve Regina.

Pokušavam da plačem, ali niz obraze curi samo ružičasta sukrvica.

17.rujna 1992.

Baka je dolazila danas u moju sobu, ili točnije u log poluodraslog insekta. Prvi put vidio sam je sa svijećom u ruci i bizantskom ikonom. Da li je sve vrijeme bila pritajeni posvećenik, netko tko se pretvarao da vjeri prilazi površno kao običnom sujevjerju? Uz nju stajao je naš susjed, mladić koji je otprije budio moju pozornost jer je imao najsitniju lubanju na svijetu prekrivenu crnom dlakom. Sad si među svojima, rekla je. Vrijeme je da prihvatiš tko si. Dovela sam ti D. da porazgovara sa tobom. On je strašno pametan. Vidjećeš da u pravoslavlju ima mnogo toga više od ukočenih ikona i hladnih crkava. Iskustva koja možeš ovdje steći su mnogo mističnija i zanosnija od katoličanstva.

Nitko to nije očekivao, pa ni ja. Skočio sam sa plafona i povraćao mu na šaku koja je držala pravoslavnu Bibliju. Kiselina ih je obje smješala u kašu koja se pušila.Nemoguće je opisati to kričanje…

***

27. januar 2020.

Prošlo je mnogo vremena otkako sam čitao dnevnik „Božje muve“, kako su ga nazvali mediji. Lako je bilo nazvati ga autofašistom (jer pre je postao muva, nego (p)ostao Srbin) ili prosto opasnim religioznim ludakom i tako staviti tačku na njegov slučaj. Ja bih prvi trebalo da budem taj koji ga osuđuje, jer me koštao šake. No, sada imam sluha za njegovu muku jer proživljavam nešto strašno. Opsedaju me misli o saobraznosti. O tome da sve religije govore o Večitom Istom Nepromenljivom Odnosu Snaga.

Uzvisivanje, umanjivanje. Sabiranje, rasipanje. +,-. +,-.

Uzvisivanje i sabiranje(+ +) moć.Sažima se u sve manju i sve homogeniju masu koja teži daljem skupljanju.

Umanjivanje i rasipanje (- -) nemoć. Sve što se ne nađe u sferi sabiranja rasplinjuje se, gubi svoju materiju, identitet i kreće se ka iščezavanju.

Metamorfoza ili preobražaj tipa (- +) je posledica pokušaja da se iz stanja nemoći pređe u stanje moći, što i čine našabožanstva, ostavljajući nakon sebe mnoge groteskne oponašatelje.

Nešto bih voleo da prećutim, ali ne mogu. Potpuna formula preobražaja je u stvari (+ – +). Ne zaboravimo da je božanstvo samo privremeno nemoćno ili se pretvara da je bez moći radi iskušavanja smrtnika. To znači da je našoj trenutnoj nemoći prethodila moć koju smo zaboravili da imamo. I, pošto moć teži sabiranju, ostala je u centru koji smo primorani na kretanje, napustili.

Samo mirno, ovo je tek prva strana mog Dnevnika.

Posvećujem ga svim „božjim muvama“.

Autor: Nika Dušanov

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Muva“ – jedna od tri pobedničke priče na konkursu „Promena“).

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.