21 dec Okolno tkivo

Prvo te otvore, potom spale okolno tkivo oko kralježnice, a onda stave vijke. Njih zavrću dok ne isprave kralježnicu koliko god mogu, a tek onda stave šipke. Mislim da tako ide. Ne sjećam se svih Heleninih riječi, ali sjećam se njezina lica, kose i crnih gotičarskih šišaka. Zasigurno je pojednostavila čitavu proceduru da bi bolje shvatile. Helena je bila kul i govorila nam o svemu kao da smo dovoljno odrasle da prihvatimo činjenicu da našim tijelima kola krv, a ista ponekad curi ili pršti iz nas pri ozljedama ili kada zarezuju naša leđa u sali koje se nikada nećemo sjećati. To čine ruke čije vlasnike možda nikad nećemo upoznati, ali će nas slučajno dodirnuti u tramvajskoj gužvi ili će nas okrznuti u prolazu. Te zlatne ruke koje hrabro seciraju tijelo trinaestogodišnjakinje, znaju li išta o meni, o nama, osim godina, stupnjeva iskrivljenosti kralježnice, koju će smjelo opipavati i držati? Helena se uvijek smijala i zato smo ju voljele. Ona je gledala kako otvaraju moje tijelo. Vidjela je moju krv, moju zmijicu od kralježnice. Ponekad, dok gledam stare fotografije s ljetovanja, pokušavam razaznati kada je započeo ples mojih krhkih kralježaka. Gledam četverogodišnju sebe kako držim lopaticu ili grabljice, zadubljenu u kopanje pijeska na plaži. Vidim svoje malene lopatice, ali ne razaznajem ravnu crtu posred leđa. Moji djetinji trup izgleda simetrično.

Postoperativni tijek kod bolesnice protiče uredno. Rana mirna, suha. Na odjelu se započne sa fizikalnom rehabilitacijom uz pomoć fizioterapeuta. Današnjim danom bolesnica se otpušta na daljnju njegu kod svoje kuće. Kontrola na poliklinici ove ustanove, srijedom do podne za četiri tjedna sa uputnicom za kontrolu.

Pročelnik odjela ortopedije

Prof.dr.____ ____

*Doktorski potpis*

*Pečat*

 Prije sedam godina mama me je ostavila u bolnici, a ja sam briznula u plač. Dvadeset i osmog siječnja sam imala najviše kila u svom životu – šezdeset i devet, bila sam visoka sto šezdeset i osam centimetara i imala sam trinaest godina. Dan poslije sam se probudila viša za pet centimetara, s dvije šipke i dvanaest šarafa.

Plakala sam, a zgužvane maramice su se gomilale oko mene, dok sam skupljena sjedila na bolničkom krevetu. Oko mene neke nepoznate djevojke, a ispred – staklena stijena ograđuje me od ljudi-biljaka. Sve je plavo-zeleno, to bi valjda trebalo umirivati namjesto standardne bolničke bijele.

Odjednom glas do mene:

– Šta plačeš?!

– Koliko stupnjeva imaš? – opet isti glas.

– Pedeset.

– Pih! Pa to nije ništa! Cura kraj tebe ima priko sto!

Pogledala sam curu i imala sam što vidjeti. Govorila je glasno na telefon i prepričavala nekome kako je dobila bocom u glavu na utakmici Hajduka. Na glavi je imala metalni obruč koji je šarafima bio pričvršćen uz samu lubanju.

Peti razred, sistematski. Standardno, skini majicu, pokaži zube. Udahni, izdahni. Duboko diši. Sagni se što više možeš. Dodir liječnikove ruke po tragu kralježnice. Potom nekakav zvuk brige.

– Imaš skoliozu.

– Ne brini se, sve će biti dobro.

Kao prvo, koja je to bila riječ?! Nešto sa „s“. Što je to? Nekakva bolest?! Izašla sam na školski hodnik. Netko mi je prišao, ali ja nisam mogla govoriti.

– Rek’o je da imam nešto… na leđima. Nešto s kralježnicom.

– Meni je rek’o da imam ravna stopala. Ma, svima je nešto rek’o!

Čim mi je rekao da će sve biti dobro, to je značilo da sada nije dobro. Tada sam mislila da je to najteža riječ koju nikad neću naučiti. Skolioza.

Dvije godine sam nosila kornjačin oklop. Kada sam čula da ću trebati ići na operaciju, bila je to grozna pomisao za mene. Bila sam peti razred i tek sam prihvatila neke neminovne promjene u svome životu poput toga da predmet priroda i društvo odsada nosi ime biologija. Nisam se bojala krvi, to je bila ona tekovina koje me posjećivala manje-više redovito svaki mjesec. Na satu biologije smo trebali shvatiti i prihvatiti krv i promjene na našim tijelima poput prekomjerna znojenja, bubuljica i grudi koje su krenule pupati na našim ženskim tijelima. Više nikad nećemo biti djevojčice. Bit ćemo velike. Je li to zbog te krvi?

Prvi put sam krenula obraćati pozornost na one silne reklame proizvođača uložaka, jer sam postala jedna od potrošačica toga artikla. Nije mi bilo jasno zašto prikazuju krv u plavoj boji. Činilo mi se kao teška obmana cjelokupnoga društva. Zar oni ne znaju s čime se suočavamo kada spustimo gaće i ugledamo to?

– Gabrijela, trebaš li na kahlicu? – govorila je brižljivim glasom medicinska sestra djevojci koja mi se prva obratila dok sam ridala kao da nema sutra.

– Pa… mogla bi’. Ne znan. – djevojka je govorila čakavicom, što je u mojoj glavi automatski izazvalo spajanje ponekih toponima s njom, jer me zanimalo iz kojega je grada tamo negdje na moru.

Nakon što nas je sestra napustila, ušao je mladić u bijelom odijelu i smiješnoj bijeloj obući. Bio je crn, visok. No on nije bio liječnik. Muškarac medicinska sestra. Medicinski brat? Ne, ne, kaže se medicinski tehničar, ali žene i dalje ostaju sestre.

– Ajoooj! Ne bi’ ja da mi ti… Joj, di je sestra? – Gabrijela se najednom unervozila.

– Pa, Gabi, i prije sam ti pomagao, u čemu je problem? – rekao je zabrinuto mladić.

– Ajoj! Ma, iman!

– Kaj imaš?

– Iman one stvari! – Gabrijelino lice se najednom zacrvenjelo.

Menstruacija. Tu riječ sam brzo svladala. Iako se čini težom od „skolioze“ koja je za mene imala egzotični prizvuk i nikako ju nisam mogla umetnuti u svoj osobni leksik. Kasnije sam čula razne inačice. Menzes, mjesečnica. Na satu tjelesnog, kada ne bismo mogle igrati, govorile smo – „em“. Nikad nisam čula za „one stvari“. Čitala sam negdje da je u Kini postojao poseban jezik, kojim su se služile isključivo žene. Ponekad mi se činilo da je menstruacija riječ kojom se služe isključivo žene. Pošto sam menstruaciju dobila prije svojih vršnjakinja i neizbježno „postala ženom“ pred kojom su sve članice moje obitelji najednom osjećale veliko strahopoštovanje i sućut, prestale su voditi razgovore šapućući, sada sam i ja bila sudionica njihova kružoka. Ubrzo sam shvatila kako nisam povlaštena i da sam ranije zapravo bila pošteđena. Od mene nisu krile kada ih bolovi rasparaju, o neugodnosti nošenja tampona ili posljedicama alergije na uloške. Htjela sam biti ponovo djevojčica, a ne žena, jer biti žena je značilo trpiti štošta.

Nekoliko godina poslije operacije, mama mi je rekla kako sam se promijenila. Dodala je, kako se govori da narkoza mijenja ljude. Nikad nisam voljela način na koji ljudi govore o mijenjanju. Vjerovala sam da se nitko ne mijenja, već samo pokazuje sve više pravoga sebe. Nitko ne postaje bolji ili lošiji najednom. Sve loše i dobro on ima u sebi, samo ih ponekad vadi naizmjence poput kakva mađioničara kada izvlači iz rukava lanac rupčića u raznim bojama.

Probudila sam se neopisivo žedna. I samo sam govorila – vode. Ležala sam ponovo u onoj sobi gdje sam ridala. Moja ključna kost i ruke po sebi su imale narančaste tragove onoga namaza koji stavljaju da bi nas čišće i lakše rastvorili. Osim vode, htjela sam i svoju odjeću, jer sam shvatila kako sam ispod plahte još uvijek gola, a to je u meni izazivalo osjećaj sramote. Biti gol dok spavaš, a drugi te režu, druga je stvar, ali biti nepriseban i gol među ostalim pacijentima u mojoj glavi je bio pokazatelj izloženosti i slabosti. Sve se činilo kao san koji sam usnula popodne, nakon iscrpljujućeg dana u školi i nošenja kornjačina oklopa. Po bokovima sam i dalje imala modrice od nošenja ortoze, novina je bio ravni rez koji je bio pokriven bijelim zavojima i koječime. Nisam očekivala da ću moći ležati na leđima. Ništa me ne boli. Ništa ne osjećam. Omamljena sam. Opijena još uvijek onime što sam primila kroz žilu na dlanu. Tek dan poslije sam primijetila prozirnu cjevčicu čija je putanja išla iz mojih leđa do bočice postavljene uz moj krevet. Rekli su da je to dren. Time se čisti i osigurava rana od lako moguće infekcije. Moja krvna prljavština je bila bordo crvene, poput crnog vina. Bočica se brzo napunila, pa su ju morali zamijeniti novom. Nisam ni bila svjesna da je moj duh, moje tijelo poput te bočice, izmijenjeno. I to ne samo novim staklom druge bočice, već i sadržajem. Krv je sve rjeđe tekla. Drugu bočicu nikada nisam uspjela napuniti. Cjevčicu drena su odsjekli i na tren je zaboljelo njezino izvlačenje. Rupica odakle je tekla moja nečista krv se ubrzo uklopila s okolnom kožom moga tijela. Šipke i šarafi su zasigurno prekriveni mojim tkivom koje je obraslo preko njih poput razgranatog bršljana na zidu kuće. Dugo mi je trebalo da prestanem ožiljak nazivati ranom.

Djevojka koja je govorila o utakmici Hajduka na glavi je nosila obruč koji sam nazivala krunom, a nju sam prozvala kraljicom. Imala je skoro sto stupnjeva iskrivljenosti. Ono čime je bila okrunjena zove se halotrakcija. Nju se izvodi u slučaju prevelike iskrivljenosti. Stavljaju te na rastezanje ne bi li se uspjelo donekle smanjiti stupnjeve i time ujedno smanjiti rizik tijekom operacije na koju se odlazi nakon par mjeseci suživota s krunom i utezima koji ju zatežu. Ivana je obožavala nogomet. Navijala je za Barcelonu, a Ronaldinha smatrala najljepšim živućim muškarcem, eto, toliko je obožavala nogomet. Ja sam tada pratila nogomet, navijala za Milan i smatrala Kaku najljepšim živućim muškarcem, stoga, izvrsno smo se slagale i živjele za utakmice koje smo pratile na televizoru pričvršćenom vrlo visoko uza zid. Pošto sam odradila svoju prvu šetnju oko dizala sa fizijatrom, Ivana i ja smo se ohrabrile, pa smo uvečer znale ići „u šetnju“. Ivana se vozila u svojim kolicima, a ja sam hodala uz nju držeći uz tijelo cjevčicu drena na čijem kraju je visjela bočica koja se klatila pri našoj šetnji duž netoliko dug hodnik pa sve do liftova. Naša soba je bila označena brojem jedanaest. Mi smo se nazivale djevojkama iz sobe jedanaest. Bolnicu sam vidjela kroz ružičaste naočale. Prolazila sam kroz nešto što je bio period, epizoda u mom životu, ali bila sam svjesna da se to neće odraziti samo na moje tijelo već i na moj duh, moje shvaćanje svega što me okružuje. Bojala sam se biti definirana rentgenskom snimkom svojih leđa, ali sam razumjela da je to ipak sastavni dio mene. Ivanin sastavni dio početka dana bilo je nanošenje crne olovke za oči. Ja bih joj prišla i pridržavala ogledalce, dok bi ona, posjednuta u kolica, strpljivo i pažljivo povlačila crtu ispod svojih plavozelenih očiju. Ona je to shvaćala prije kao obavezu nego naviku. Poput pranja zubiju. Zbog nje, cijelo moje iskustvo je dobivalo novu dimenziju. Bila sam svjesna da se nalazi u težoj i bolnoj situaciji nego ja. Pričala mi je o djevojkama prije mene. Sve su operirane, sve su otišle, a ona je ostajala. Nabrojala ih je desetak. Polako je počela zaboravljati im imena. Možda će i mene zaboraviti. Gabrijela nas je napustila. Otišla je u Sinj. Zadnjih dana se neprestano žalila na bolove. Ne znam kako je izdržala putovanje. Jednoga jutra Helene nije bilo. Došla je njezina zamjena i bile smo poprilično razočarane. Helena bi uvijek prebacila na CMC i krenule bismo polako s vježbama, a zamjena je sve to činila bez glazbe i osmijeha. Kada je dolazila vizita, pretvarale smo se u nemoćne ljude-biljke i čekale upućivanje njihovih koraka prema našoj postelji. Vizita je često izgledala poput svite. Gledali bi naše papire i nekim čudnovatim jezikom sporazumijevali se o našem napretku. Ivana se bojala kako opet nije napredovala, a naš liječnik se često doimao smrknutim i pomalo ljutitim, pa ga se bojala pitati. Ipak, preko naše mreže medicinske braće s kojima smo se super slagale, saznale smo da se njezino stanje ipak poboljšava, makar se radilo tek o kojem centimetru.

Sjećam se svog dolaska kući. Sve mi je nedostajalo, čak i neslana i bljutava bolnička hrana. Pogledala sam se u ogledalo i pridignula majicu kako bih vidjela svoje bokove koji su izgledali gotovo u potpunosti simetrični, jednaki. Prije mi se činilo da počinjem izgledati poput zavrnjene krpe prije cijeđenja. Zaplakala sam. Bila sam presretna. Moja ramena su u jednakoj ravnini. Tek mi je jedna lopatica ostala izbačenijom od druge. Bila sam viša za pet centimetara. Imala sam uspravni kraljevski položaj s kojim sam se probudila nakon operacije.

U srednjoj školi, nekoliko godina nakon operacije, imali smo za zadaću napisati sastav na temu Moj kolačić madeleine. Razmišljala sam o tome što je moj okidač za prisjećanje bilo čega. Mama je često moj zazir od banana pripisivala mom vremenu provedenom u bolnici, gdje me silila da jedem voće. Govorila je da odonda nisam htjela ni pogledati banane.

Moj kolačić madeleine ili povratak

Banane na stolu. Nerafinirani miris unutrašnjosti Dubrave, tirkizne Dubrave. Slatkasta tekućina u staklenoj boci sa slamkom, za čišćenje organizma prije operacije. Izmiješane uspomene iz jedanaestice. Lokva krvi na zelenom linoleumu. Večernja bol duž leđa. Smijeh i strah. Pijenje soka od cikle na silu. Mama i nascjekani komadići voća u plastičnoj kutiji. Mama i brižno „jedi voće da se oporaviš, stekneš snagu“. Šetnje sa drenskom cjevčicom u rukama i bocom napunjenom krvnom prljavštinom što se njiše uz moje noge, pored Ivaninih kolica. Prolazak pored Manueline sobe i njenog uvijek upaljenog televizora. Ujutro Helenine šiške, glazba i vježbe. Danijel i Marko, smijeh. Pogled na ležeće starce-biljke. Prepredena i neugodna Granny. Dobra i uvijek nasmiješena sestra Valerija. Obično skamenjenog lica dr. Kolar se smije i šali. Uspavana Ružica. Banane na stolu. Miris ventilirajućega zraka, bolničkoga i teškoga. Neutralan miris hrane, neslane i bezukusne. Replika neke Van Goghove slike na zidu. Liftovi i koraci oko njih. Ali kada ju konačno okusim podsjeća na sestru i naše kratke voćne faze. Podsjeća na sreću, pitomu i slatku. Žute banane onakve kakve su u pozadini autoportreta Fride Kahlo. Jarko žute, lijepo uobličene. Kao što Proust uzima kolačić madeleine za put u sigurno razdoblje svoga života, gdje mu je dozvoljena svakodnevna bezbrižnost i ja sam spremna s malo oklijevanja otrgnuti bananu od peteljke za koju je pričvršćena. Sretno, slatkogorko razdoblje moga života. Crta na tragu kralježnice, glinasta na dodir.

Nije li vrijeme oporo?

Često me ljudi pitaju osjetim li (bolove) na promjenu vremena.

Autorka: Paula Ćaćić

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Okolno tkivo“ posebno je pohvaljena na konkursu „Promena“).