22 dec Drhtavica

„Ti zaklinjo si mene da se javim,

Moj glas ti htjede čut, moj vidjet lik,

Pa ganuo me duše tvoje krik:

I evo me! – A sad grozom davim

Zar natčovjeka tebe? Gdje je duše zov?

Gdje srce što u tebi svijet stvori nov,

Da nosi ga i gaji; dršćuć od miline,

Da, kao i mi, dusi, leti u visine.

Ta gdje si, Fauste? Tvoj sam čuo glas.

Gdje snagom svom od mene tražiš spas.“

     -Faust, Goethe

„Od silnih kula osta uzdah, kužan pepeo,
Avaj, davno minula doba, olovna nepravdo.

I mirisi maja iz šalice čaja.
I zatišje kraja. Tren istraja,
U kutu sobe tiranin pješčan.
Sve se skonča, samo očaj je vječan.“

     – Gongora, Proust…Gongora, Korov

 „Jer umrijeti znači da je sve svršeno, ali umrijeti smrću znači doživjeti svoje umiranje; i ako to možemo doživjeti u jednom trenutku, onda smo prokleti da to dovijeka doživljavamo.“

– Kjerkegor, Bolest na smrt; Očajanje je: „bolest na smrt“

Čovjek neke stvari nikad ne zaboravi. Na svu sreću, strašno je malo takvih stvari u labirintima svijesti, pa mučno postojanje godinama blijedi, gubeći intenzitet, pretvarajući svaku vatru u pepeo. Smrt je uvijek spora. Zato sam uvijek volio staračke domove, to obilje vegetirajućeg spokoja, gdje sam se osjećao najživlje. Plamen moje mladosti je grijao sivo lice smrti, a smrt podražavala život u meni, dok se on ispoljavao u punoj jačini, prkoseći sadistički svemu oko sebe kroz ljubaznosti, uljudnosti. Moja mladost bijaše nastrana.

Udomio me trošan stan, u kom se konstantno osjeća ustajalost i vlaga. Nisam više mlad, ali ni dovoljno star da me sjećanja napuste. Sa mnom živi poneki štakor, žohar i jedna sjena mladosti, koja pati za mnom. Rđave nožice kreveta, federi koji stenju na najmanji dodir, roletne koje se više ne dižu, stari radio koji preskače stanice i zaboravlja. Kobno zaboravlja kupiti jogurt zajedno sa kruhom, ugasiti peć i staviti meso u frižider.

Sjećam se znamenite djevojke minulih doba, iako je nikad nisam volio. Valjda je ona voljela mene, čim postade sjena koja mari da krevetu da neophodnu težinu i utiša žice, podmaže federe svojom lakoćom. Uvijek je tu negdje, u ćošku, na plafonu, na mojim njedrima, i uvijek sluša, a nikad ne govori. Bila mi je mnogo draža kad je govorila.

Ali tad smo bili mnogo mladi, a mladost nam bijaše kobna, i prizvaše nas rđava vremena kojima se nismo znali nositi. Valjda je ona; tijelom meka i osjetljiva kakva je očigledno bila, popustila prije nego ja. Isuviše rano, moram priznati. Ali koliko rano je suviše rano? Da se umre je uvijek prekasno.

Možda su vremena bila rđava, i ljudi truli, ali je zrak bio mek i topao, parkovi zeleniji nego sad, barovi puniji. Valjda su i barovi i parkovi, a možda i zrak – isti, ali sam ja istruo.

Ne volim gledati djecu, ne volim ni mlade. Ali više ne volim ni staračke domove, njihova ustajalost mi miriše na smrt.

Barove još uvijek volim, ali sami po sebi mi nisu interesantni. Prestao sam piti, ali zaista nemam ništa drugo sem njih da volim. Odem, svaki dan, i naručim isto. Popijem pivo, jedno, smotam poneku cigaretu i ugasim je na pola prije no što počnem motati drugu. Konobar me uvijek upita isto pitanje, žene uvijek tupoglavo ćaskaju, mladi se žudno pogledavaju, kao životinje u tjeranju, uvijek želeći da preskoče stolove i međusobno se zaskaču.

A kad se vratim u stan, vratim se sjeni. Ona me čeka, voli, miluje. Ali ja i dalje ne volim nju. Prošle su decenije, i nijedne decenije nisam umio da je volim. Nisam htio.
Ispočeka sam čitao, ali mnogo manje nego kad bijah mlad. No sad knjige leže na policama, i po njima plazi samo sjena, voleći i njih kao mene. I zato sad ne volim ni njih.

Sjena se smiješi i kad na nju urlam, urlam da ode. Da me ostavi, da me se mani. Obujmi me tad svojim rukama, prelazi preko mojih, dira mi lice i ne mogu da se otarasim te napasti.

Kad bi makar htjela da progovori, vjerujem da bih je tad zavolio.

U snovima ponekad čujem stvari koje je nekad rekla. Nije se trudila da bude rječita, no znala je da sluša i govori znamenito. No, znamenito je govorila samo sa mnom. Vidio sam da je sa ostalima bila prazna, izgubljena u nevoljkom ćaskanju, prezirući pristojno tuđu glupost. Kiseli pogled je pomjerala po čašama i stolovima, i uvijek stajala na pola, poput životinje u nagloj realizaciji. Prokletnica nije mogla pravilno ni cigaretu da ugasi. Gnječila je sporo opušak, ostavljajući uvijek iskru, dvije, pa ponavljajući proces koji bijaše mučno gledati. U tim trenucima sam često poželio da joj mogu ruke odsjeći.

Sad ostavim poneku goreću cigaretu, želeći da je opet ne ugasi. Da izgori zajedno sa mnom. Valjda je i tad htjela izgoriti. Možda ih nisam trebao za njom gasiti. Svejedno.

Milija mi je tišina sjenke od usiljene tišine koju je ona nekad proizvodila. Tad je bila revna, a ja nikad nisam znao zašto. Valjda zato što je ni tad nisam volio.

Znao sam da se sve skonča, i mladost i starost. Ali niko mi nikad nije rekao da očaj može ovoliko da traje. Shvatio sam da je ona valjda tako i izgorila. U mučnoj gustini neshvaćene boli.

San me često nasamari. Baš u onom trenutku u kom pomislim da u njega padam, um me odvede negdje drugo. Negdje gdje je uvijek mračno, bučno, neugodno. Odvede me sam u sebe. U očnim jabučicama mi se nagomila neizdrživi pritisak, pa se proširi kroz čitavo biće, i tad osjećam kao da me razdire milion oluja, a ja ležim prikovan uz krevet. Oko mene su svakojaka nebića, sjećanja i kajanja. Zadiru svoje odvratne nokte u moje meko meso, proždirući me iznova i iznova. A kad se krenem izdizati – stanem na pola.

Svaku priliku sam iskoristio napola.

Zgrčim se, pomjerim nogu, napravim trzaj i vratim se.

Godinama patim sam u sebi. Moje vraćanje nije ništa više do odraza mog kukavičluka.

Poželio sam da jednom istrajem do kraja. Izdizao sam se, mahnito trgao pod težinom odvajanja od svega, a sjećanja su polako ispadala tim putem. Jedno po jedno, gubio sam ih, i postajao sve lakši. Dizao sam se sve brže i brže, i u određenom trenutku shvatio da me cijelo vrijeme nešto vuče k sebi. Podigao sam teške kapke, noseći još poneko sjećanje u sebi. Vidio sam čudovište, zvjer, no nisam umio da ustuknem. Ali slika postade maglovita, i ja, drhtajući, ispustih još jedno sjećanje. Tad je stisak nemani postao lakši, a neman očima sklonija. Ispustio sam i posljednje sjećanje, i vidio ženu. Vratio sam se u uzavreli dan mladosti. Opet sam osjetio iznenađujuće ugodnu sparinu ljeta koja se isparavala iz kamenitosti naših zidova, mirise dima i slatkastih ženskih parfema te mladalačku lakoumnost. Bijah lakši za sve godine koje sa mene spadoše, kobne susrete što ostadoše prikriveni mučnim životom čovjeka poput mene, i možda bih, u tom trenu, samo i isključivo tad, mogao reći da osjećam onu staru radost postojanja. Drhtao sam od uzbuđenja, drhtao sve do srži neistrošenih kostiju, u momentu i poslije njega, drhtao sam onim istim površnim razmišljanjem stasitog mladića koji je slijep na neminovnost skončavanja. Ali drhtao sam i od bijesa, dok ona tišinom urla, drhtao od nevoljkosti da čujem ono što mi pokušava reći. Zarobljen u staroj revnosti, slušao sam nerazumljive riječi neke žene, riječi njene sjene, dok isparavaju u bezdan. Patio sam u momentu tišine, patio i uživao u znamenitosti svoje mladosti.

„Ti si najgori čovjek na svijetu. Ali ja te na ovom svijetu volim više nego što će te iko ikad biti sposoban voljeti na svakom od svih svjetova.“

Tad se u meni komešalo više dvojbi nego što jedan čovjek umije da pojmi punim dosegom svojih shvatanja; tad sam to bio ja, taj mladić koji tad stvarno nije volio tu ženu, ali bio sam i onaj čovjek koji je proveo više desetljeća u ovom univerzumu, koji je proživio sve jadi mladosti, zrenja i starosti, onaj čovjek koji je vidio kako njegova mladost gori u kući zajedno sa tom ženom, i bio primoran da udiše mirise zgorenog mesa, odsječen od buke i plača oko sebe. Spoznao sam smrt i prestao biti taj mladić tog istog dana. Ali možda sam, u trenutno stanju stvari, a trenutno stanje stvari je stvarnost, u umnoj iluziji koja me zadesila, u fragmentu sjećanja na mladost, mogao da znam da ja mladost jesam volio, a ona je bila moja mladost. Utihnula je zajedno sa kućom, mladošću i sa mnom. Možda, da sam ja bio ona, a ona ja, možda ni ja ne bih više govorio. Vjerovatno zato što bih tad bio mrtav, ali to je sada najmanje bitno.

Sada, kad sam sve to znao i stajao pred njom, ja sam opet odlučio da ne kažem ništa. Pomislio sam, „i da moraš umrijeti još hiljadu puta, ja ti opet ne bih ništa rekao“. Znao sam bolje nego da se odam lucidnoj deluziji i ostatak života provedem u olakšavajućoj obmani. Ti si mrtva, a ja sam živ. Ne postoji riječ koja bi to mogla promijeniti. Vratio sam se sam u sebe, ali sam i oprostio. Oprostio sam sve ono što je bilo prije požara, i prestao sam da dvojbim. A vatra neka sama sebi oprosti, jer to nije moj problem.

U tom trenutku mi je prestalo biti bitno da li je sjena postala žena, ili sam ja postao sjena. Da li sam oduvijek bio sjena? Bilo mi je svejedno. Čuo sam da govori. Oprostio sam. Poklonio sam sve bolove ambisu. Oprostio sam, pa nisu bili moji. Tad sam zavolio tu sjenu. A ženu sam uvijek volio. Otišla je u pola praštanja. Nisam ni očekivao da bi moglo biti drukčije. Sad kad sam je volio, mogla je da ide. Tako i bijaše.

A ja? Opet sam se vratio. Ustao sam, podigao trošne roletne, sasjekao ih i bacio u vatru. Sa police sam uzeo knjigu, obrisao prašinu koja se decenijama nakupljala na žutim koricama, i sjeo kraj prozora. Nisam našao sjenu u Zarathustri. Nisam ju našao ni u jednoj stranici. A nisam ni htio. Sad kad je volim, nek’ je dusi nose k vragu od mene. Valjda je i ona meni oprostila što je nikad nisam pustio u krevet. Jer sam ja njoj sve oprostio. U tom trenutku smo prestali postojati.

Na stolu sam ostavio cigaretu da gori.

 Autorka: Ajla Šarić

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Drhtavica“ posebno je pohvaljena na konkursu „Promena“).