05 jan Promjena

Rekli su da je teško objasniti to stanje. Da je toliko rijetko da su za posljednjih pedesetak godina zabilježili jedva deset slučajeva i da je svaki završio na isti način. U mraku. A ja sam sjedio tu u ordinaciji i gledao kroz prozor tamo prema neboderima sa druge strane tramvajske stanice pokušavajući da zamislim kako se pravi leptir od papira. Možda ću ga umjeti saviti u mraku.

Dakle, oslijepit ću. Ne onako preko noći, ali desit će se. Svakog dana će ostajati sve manje svjetla, a onda će se jednog jutra mojim životom prosuti mrak kao pokidane perle sa biserne ogrlice i…. i šta ostaje? Pokušavao sam u glavi sabrati sve ono što će da se promijeni sa ovim i tražio ljude kojima će moja tama donijeti suze, kada me glas doktorice vratio nazad u ordinaciju.

– Hej, rekla je. Nećemo se predati, ima par stvari koje možemo pokušati i nadati se najboljem. U redu?

Nisam ništa rekao, samo sam klimnuo glavom u znak odobravanja, a onda ustao sa stolice i obukao jaknu. Pokupio sam sve papire koje sam donio sa njenog stola, knjižicu i neki stari nalaz, pa to sve strpao u torbu i izašao iz ordinacije. Pokušala mi je reći još nešto dok sam izlazio, ali nisam je čuo. Samo tup odjek ženskog glasa negdje u daljini i huk u ušima kao da sam upravo zaronio. Moram pobjeći odavde.Prešao sam preko ulice na crveno kao da me juri stotinu đavola i krenuo prema rijeci kroz Vilsonovo. Disanje mi je bilo…. čudno, ne znam. Udahnuo bih brzo i kratko, a izdisao cijelu vječnost. Negdje sam čitao da tako izgleda napad panike, ali ja se nisam osjećao loše. Tijelo je bilo u šoku, ali tamo unutra, moje biće je u redu. Kao da je neki dio mene sve vrijeme znao da će se ovo desiti pa ga jutrošnja vijest i nije toliko potresla. Samo je jedan poznat glas tamo unutra tiho šaputao kako se boji, jedva sam ga čuo. Bit će u redu, promrljah sebi u bradu. Bit će u redu. Samo trebam nastaviti koračati i svako malo zatvoriti oči dok puštam korak u mrak. Naviknuti se.

Nikada prije nisam primijetio koliko je strašan osjećaj hodati ulicom sklopljenih očiju… čim ih zatvorim, neke paranoje u meni pod stopalima zamisle konopac, a ispod konopca provaliju pa brže bolje otvorim oči da ne bih izgubio ravnotežu i pao. Polako, pomislih. Čeka me cijeli život balansiranja po ivici a strah će prije ili kasnije nestati. Ili neće.Sjeo sam na klupu gore malo dalje od muzeja i spustio torbu u krilo. Mirno proljetno jutro i poneki golub na nebu iznad velike topole. Svako malo neko prođei noseći svoje brige pod rukom ne obrati pažnju na to da on ustvari može vidjeti i eto, tako…obični utorak.U toj tišini jedan dio mene se pitao da li će ova samoća postati išta manje tijesna kada je uronim u mrak. Moje misli nisu bježale na druge ljude. Nije me bilo briga za prijatelje, velike i male ljubavi i sve one gluposti radi kojih sam znao prazniti litre alkohola i proklinjati sve što hoda i postoji… Čovjek ne vidi dalje od sebe kada sazna da više neće vidjeti. Ima smisla, pretpostavljam.

…

U meni jasno živi samo jedno sjećanje. Prije par godina, jedne od onih ljetnih noći kada bih najradije spavao tu pod zvijezdama, gledao sam u njene oči. Ona plava nijansa koja ostane pod kožom i kada je život ispere sumornim kišama, ona plava koju i danas nazirem u mraku dubljem od moje prazne duše. Imali smo finu kamaru snova ispred nas i prebirali tako jedan po jedan, spremali ih za ovaj ili neki drugi život. Sjećam se te večeri jasnije nego ičeg drugog. Tih očiju i mog odraza u njima, samo tu još postojim.A tama… tama je upravo onakva kakvom sam je zamišljao. Prazna, bezlična. Tu negdje oko mene vječito vreba đavo sa pijukom od straha, čeka pravi trenutak da me udari u potiljak… i osim njega baš nemam nekog društva. Od nje je ostalo jedino sjećanje poljupca na rubu usana.

Bilo je noći kada bi me nazvala i pričala mi kako joj nedostaje Sarajevo, ali i takve noći su brzo nestale. Negdje tamo je našla život pored nekog neoštećenog i sada je sretna. I neka je. Pored mene i mog Sarajeva ne bi osjetila mnogo toga jer sam odavno postao samo stranac…

Neki dani budu teški, neki teži. Uglavnom čekam da vrijeme prođe i da me savlada san. Mnogo spavam. S vremena na vrijeme me brat odvede u šetnju, priča mi kako je na kladionici igrao Juventus tog vikenda i kako ih je sudija opet pokrao. Takvih dana uz radio stanicu skupa pratimo rezultate utakmica sa našeg tiketa, psujemo kada gubimo i pijemo kada dobijamo. Osjetim se skoro normalno, na trenutak. On je uglavnom ljut i odsutan. Muče ga neke stvari o kojima meni nikada ne govori jer valjda misli da već imam dovoljno toga da nosim. Nikako da mu objasnim da je ta svakodnevnica stvar za kojom umirem. Rijetko kad je kući, uglavnom izlazi sa djevojkama ili juri obaveze na fakultetu. Kada ga pitam gdje će ili koliko će se zadržati, uglavnom mi usput kaže kako će se brzo vratiti i zatvori vrata. Tiho, kao da se šunja. Čujem kako mu se korak udaljava hodnikom i ključ u bravi na izlazu. Odlazi, znaju to moji demoni. Jednom će zaista i otići. Kazaljke postanu teške a moje oči zasuze kao teški jesenji oblak. „Zašto Bože?“, pomislim. Stegnem dlanovima lice i samo…. samo čekam da prođe. Ne boli me ništa i ne proklinjem život. Nikada nisam. Ali ga nikada nisam ni razumio.

Osim njega i nema mnogo toga o čemu mogu pisati. Moj svijet je, vidite, zatvoren u ovoj teškoj sobi. Prijatelji su bili tu prvih mjeseci, govorili da im se javim šta god mi zatreba i da ćemo nastaviti živjeti kao i ranije. S vremenom su jedno po jedno odnešeni strujom životnih ambicija i  tako… kao da sam znao onog jutra na klupi. Kao da sam znao da je samoća jedino što me neće napustiti. Nisam tužan, mislim. Samo mi se čini da sam njemu teret, da on ne bi bio tako ljut i vječito izgubljen kada bih ja bio…normalan. Osjećam da je usamljen jer je izgubio brata, misli. Pa poželim da mogu opet biti neko njegov, da šutamo loptu u dvorištu kao onog ljeta devedeset osme i da se smijemo. Poželim da opet budemo sretni skupa ali između nas je njegovo sažaljenje i moja golema šutnja.

Ovih dana jedino razmišljam na koji će način sve ovo završiti. Šta će se desiti kada on pronađe ljubav, kada mu ta ljubav pokloni djecu i kada moja ćelija od mraka postane strahovito tijesna? Kuda ću tada sa svojim strahovima, Bože? Kuda ću sa njima? Pomislim kako ćemo se ti i ja jednog dana sresti i kako ću ti tada moći objasniti koliko me bole ove godine u koje si me zaključao ali možda ipak tamo gore sretnem jedino đavola. Previše puta sam proklinjao tvoje ime, vjerovatno me nećeš htjeti vidjeti. Ali kako da živim ovako, i šta od tog života da zadržim? Moja je duša prepuna pitanja na koja mi jedino ti možeš dati odgovor ali ni tebe u ovom mraku ne razaznajem.

Svaku večer legnem u krevet, izgovorim molitvu i poželim da mi na san dođe neki trag smisla u svemu ovome… ja nisam znao da svijet ovako izgleda. Kada sam koračao ulicom i gledao nebo, ja nisam znao da gledam nebo! Nisam znao da je njen osmijeh vječan, nisam znao koliko toga si mi dao. Nekada sam govorio da ne mogu vjerovati u nešto što ne vidim a sada? U šta sada da vjerujem, osim u tebe? Moja je molitva uvijek ista – da on bude sretan. Iako se sakrio od mene, iako vječito slušam njegov glas kako odlazi…. jedino on je ostao.

Autor: Adis Ahmethodžić

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Promjena“ posebno je pohvaljena na konkursu „Promena“).