Pod krošnjama starog bora, u avliji kuće Svete, Na uveloj klupi, sjedi, od istoga stabla dijete; Slavuj svoju pjesmu pjeva - omaž sreći, Suncu, ljetu, Muziku mu srcu svira, da odagna tešku sjetu - Čovjeku što tužno kliče zemlji svojoj potopljenoj, Kao ratnik, krvav sav i ranjen, što izgubi najdraži...
Sedeo sam naspram tebe i posmatrao te. Ti si moja vršnjakinja, koleginica sa fakulteta, komšinica i dobra drugarica. Oboje smo u konfliktu sa očevima i ne znamo da plivamo. Čak nam je i horoskopski znak isti. Vremena su, kao i uvek, bila teška mi daleko od kuće živeli smo u skromnim sobama i često bi...
Gledao sam u nekoj naučnoj emisiji da su dupe i polni organ biološki čistiji od ruku i lica Ruke i lice, koliko god delovali čisto, lako se prljaju, i stalno su prljavi Dok su dupe i polni organ sve vreme čisti, koliko god nama delovali prljavo A, mi toliko insistiramo na licu, na...
Naša veza nije savršena. I mi se ne poznajemo dovoljno. Naša veza je borba iz dana u dan. Ponekad se volimo, mnogo se volimo, I plešemo po oblacima, Letimo i sanjamo skupa, Zaneseni ljepotom oko nas. Ponekad se posvađamo, I ljuti, ćutimo danima, I ne razumijemo se uopšte. On mi se prikrade s leđa I zada...
Još uvijek te osjetim Kao da si tu, Kapi ljetne kiše Sjećanja na tebe donesu, I kao da i sam vazduh Tobom odiše...
Ciglice 2. * -Robinja si, upitah . -Samo su mi takve oči, reče. -Ne želiš drukčije gledati, upitah . -Pila sam puno kave. Zato mi je oko očiju crno, reče. * Na zemljanom putu sretoh starca u otrcanom kaputu. Kada sam se okrenula nije ga bilo. Samo njegov životni kod. * Ne shvataš koliko su skupe...
Ciglice 1. * -Žedna sam, reče zemlja. -Još nije vrijeme za piće, rekoše sati. -Hladno mi je, reče zemlja. -Još nije vrijeme za pokrivanje, reče nebo. -Mrak je, reče zamlja. -Još nije vrijeme za svjetlost, reče dan. Ne mijenjaju se ni vremena ni ljudi. Samo se tako čini. * Ušao sam s njom u sobu. Bio...
Odlučila sam da te volim, Pa kako god. Umorna od bježanja, Stigavši na isto mjesto, Shvatih da sve vrijeme Trčah u krug. Gdje nekad vidjeh samo Živo blato, Sada prelijepo drvo stoji Sa bogatom krošnjom U cvatu proljeća. Bilo je to nešto kao Snoviđenje, Bljesak munje, Iznenada I odjednom. Slomljenu i pokidanu, Vjetrovi me nosiše posvuda, I kad napokon Sakupih sve djeliće I od njih...
Neću da stavim naslov. Lepo neću! Zar misliš da se sve stvari mogu nasloviti, da se svemu može dati konačno ime, pa tačka? Ni tačku neću da stavim. Zarezi i ostali znakovi me ne zanimaju. Učiti pravopisna pravila, ponavljati, podvući izuzetke, pa to posle primenjivati. Čisto gubljenje vremena. Još...
Legija ludih misli teče sivkastim kanjonima, i vreme pulsira bez bockanja kazaljki, trošeći samo sebe...