Pod krošnjama starog bora, u avliji kuće Svete,
Na uveloj klupi, sjedi, od istoga stabla dijete;
Slavuj svoju pjesmu pjeva – omaž sreći, Suncu, ljetu,
Muziku mu srcu svira, da odagna tešku sjetu –

Čovjeku što tužno kliče zemlji svojoj potopljenoj,
Kao ratnik, krvav sav i ranjen, što izgubi najdraži mu boj;
Što izgubi što cijene nema – dom, što sad je samo sjena.
U Svetima pitanja, i istine traži – umoran od suza, teretan rad’ laži.

Zašto, Oče? – upita ga glasno – zbog čega nam snove sruši?
Zašto rascjep ostavi nam u tijelima, na beskrajnoj duši?
Da li tol’ko zala prihvatismo, ‘mjesto dobra što u svima čuči?
Da l’ i tebi srce polomismo, pa sve suze na nas sruči?

Ta odgovor ne čuh jasan, no u sebi, sebi lijeka nađoh!
‘Mjesto tužne stvarnosti zemaljske, putem snenoga života pođoh,
Putem nade korake opružih – serpentinom slasti, zanavijek što živi!
Sami sebi svu radost smo dužni, za nesreću sopstvenu smo krivi.