Da li sam to konačno iskašljao sve? Svijet? Sjedim. Mrak je. Čekam. Osjećam spokoj i neku vrstu sreće kako struji mojim tijelom. Nisam siguran da je želim. Osjećam miris. Čudan, stran miris, ne volim ga. Mislim da je dim. Ne znam. Ne vidim, mračno je. Ne...
O ruci je reč i njenoj neprekidnoj potrebi da me izda. O da, znam, zvuči čudno. I čujem prvo pitanje. Čija? Moja. Od samog rođenja. Ili se barem tako predstavlja. Počelo je još kad sam bio klinac. U sijaset nevolja me uvaljivala i štogod „vaspitnih tretmana“...
Pela se uz stepenice, noga za nogom, žustro. Vojnici uvek masturbiraju u ime otadžbine, to nekako ide posle pucnjave, prija im, imaju dozvolu, oslobođena savest. Stepenice su uvek u nizu, jedna iznad druge, njih pravi poseban soj ljudi. Dužina, širina, visina, nagib, gaz. Noge kao uvod. Nije mi...
Ponovo sam se zaljubio u Niki. Niko mi ne veruje. “Kako možeš da se zaljubiš u svoju ženu, jebote?” pita me drugar. “Opet se nešto izmotavaš ili si nešto zasr’o?” pita me drugarica. Ne veruje ni Niki. “Šta ti se uopšte dopada na meni?” čudi se. “Rodila sam dvoje dece,...
KNJIŽEVNI KONKURS za radove u kategoriji pesme, kratke priče i aforizmi odraslih pod nazivom „Vršačka poetska susretanja 2015.“ Pozivamo sve zainteresovane iz zemlje i inostanstva da sa svojim radovima (pesme, kratke priče ili aforizmi) učestvuju na raspisanom književnom konkursu (samo u jednom žanru i ne dužih od...
Hladna okrugla površina lepila mi se za grudi. Nisam voleo površine – naročito ne hladne. Ali izraz izbezumljenosti na licu lekara iz čijih su ušiju izvirali počeci (ili možda krajevi?) stetoskopa terao me je da iz čiste pristojnosti grizem osmeh koji mi se uporno migoljio...
1. Njegova kosa je dragocjena, slušam otpijajući bljutavi gutljaj. Izgleda nesvakidašnje privlačno, posebno uveče, kada našminkan prohoda duž cijelog grada. Dragocjeno je i njegovo tijelo, koje nosi onako kako neki ljudi nose nakit, samodopadno i strašno svjesno. Svjestan svijeta oko sebe, ljudi koji trljaju oči u...
Sedeo sam na ležaljci pored bazena i pio martini. Bacio sam pogled na svoju vilu, koja je bila izgrađena u baroknom stilu. Po ko zna koji put, osetio sam koliko ogromna količina ponosa vlada u mojoj duši, zbog svega što sam postigao u proteklih dvadeset...
1240. u Trogiru bilo je oko 3 sata ujutro i svijet je bio daleko od buđenja, no jedan čovjek je ipak, kao u sred bijela dana, zurio u skoro dovršeni portal na trogirskoj katedrali. Očiju punih čuđenja i s dječačkim smijehom na rubovima usana, on...
Bio jednom jedan čovek. Beše to običan čovek. Ni po čemu drugačiji od ostalih. Normalan. Jedna glava, dve ruke, dve noge, bez krajnika, slepog creva i viška kože sa penisa. Naravno ne treba odmah izvoditi prenagljene zaključke. Bio je ništa drugačiji od ostalih, iako su...