21 apr Čudnovati susret majstora Radovana

1240. u Trogiru bilo je oko 3 sata ujutro i svijet je bio daleko od buđenja, no jedan čovjek je ipak, kao u sred bijela dana, zurio u skoro dovršeni portal na trogirskoj katedrali. Očiju punih čuđenja i s dječačkim smijehom na rubovima usana, on se divio tom odličnom primjeru simbioze čovjeka i kamena. „Ajde“, pomislio je, „ovo ću ti priznati“.

Iza ugla današnje Gradske ulice, daleko iza čuđenja tog ranoranioca, pojavila se slabašna svjetlost. Rasla je, jačala i lagano se gibala lijevo-desno, lijevo-desno, lijevo-desno kao da šalje neku tajnu poruku. Nakon nekog vremena, prešavši trg i ostavljajući iza sebe kuće slagane kamen po kamen, svjetlost je sasvim došla sebi i otkrila svog vlasnika.

Bio je to čovječuljak u svojim ranim 50-ima, oko pasa je imao kožnatu pregaču koja je više mogla reći o svom vlasniku nego bilo što drugo. Ta pregača je vidjela bolje dane, bila je izbrazdana, zamazana, poderana po rubovima, puna rupa, ali čovjek ju je nosio oko pasa kao štit, kao rukavicu, s ponosom držeći lijevu ruku zataknutu za nju i lagano ju dragajući.

Čovjek iza svjetla je zastao, nadigao fenjer da bolje vidi i primijetio stranca pred portalom. Prvo se okrenuo na jednu stranu gdje ga je dočekao mrkli mrak, pa na drugu gdje je situacija bila ista, ali u takvom mraku nije mogao vidjeti ništa osim nedovršenog portala i čovjeka pred njim. Uz to, mjesec je svoje niti raspustio po gradu, pa je sva ta tama treperila nekim neuhvatljivim srebrom. Naravno, to je još bilo doba kada su vještice i vile noću skakale po krovovima.

Čovječuljak je par trenutaka neodlučno gledao u stranca i pokušao odlučiti što bi trebao učiniti, pa se odlučio na jednostavno: „Oprostite“ dok je prolazio kraj njega i objesio fenjer na klin koji je virio iz kamena.
„Oprošteno vam je“, rekao je stranac.

Čovjek je izvadio dlijeto i drveni bat koji su bili zataknuti za pregaču, bolno je sjeo na stolicu pred njim te počeo najfinijim, kao dah mekim pokretima, obrađivati kamen. Tako su proveli u tišini slijedećih pola sata, od kojih je čovjeku bilo neugodno samo prvih 10ak minuta sve dok se nije posve prepustio poslu i zaboravio da je netko kraj njega. Zapravo, zaboravio je na sve: na male ljude na brzim konjima koji se polako približavaju njegovom moru, na križare koji se uporno trude dokazati kako su oni u pravu, a drugi ne. Zaboravio je i sina koji bi za dva mjeseca navršio 20 godina i kojemu bi tad rekao „Sretan rođendan sine, ovaj komad kamena je za tebe, nije puno, ali je vječno.“ U tom ništavilu misli i osjećaja, u toj utjesi ga je prekinuo stranac.

„Gosparu Radovane…“
„Majstor, molit ću, daleko sam ja od gospara. Gospodstvo je rezervirano za one s prezimenom, ja sam samo jedan majstor koji se, eto slučajno, zove Radovan,“ ispravio ga je.
Stranac se nasmiješio poniznosti čovjeka.
„Majstoru Radovane, nije vam loš ovaj posao, znate,“ rekao je „ali moram vas nešto pitati.“
„Samo pitajte gosparu, čemu se dva nepoznata čovjeka imaju sastajati prije zore pred katedralom ako nemaju o čemu popričati,“ uzvratio je Radovan i pritom se nasmijao. „Pa vidite“, nastavio je stranac, „što vas tjera da od hladnog kamena napravite ovo, da dolazite svaki dan, dok još svijet ni ne sanja o zori, na ovo mjesto u mraku lupati po kamenu?“
„Posao je posao, a posao se mora učiniti“, ravnodušno je odgovorio Radovan.
„Ali vi ste čitav život obrađivali kamen, sada imate radionicu gdje sedmero ljudi radi za vas. Kraljevi Mediterana pričaju o vašem umijeću, novaca imate za tri ugodna života. Dovoljno ste učinili, niste li?“, uporan je bio stranac.
„U pravu ste gosparu, ali čitav moj vijek pod ovim nebom smo bili ja i kamen. Sada samo i jesmo ja i kamen. Nema ničeg drugog.“, nakratko se zamislio, pa nastavio, „Ovaj posao sam si obećao sam odraditi i ovo će biti zadnje što ću napraviti.“
„Naravno, naravno… Treba otići s praskom,“ završio je stranac.

Proveli su još neko vrijeme u tišini, stranac je zagledavao detalje na portalu, osobito dio s Kristovim rođenjem i obećanjem spasenja koje ono nudi. Tu i tamo bi rukom prešao preko kojeg detalja, tu i tamo bi si nešto rekao u bradu, tu i tamo bi se nasmijao kroz nos, a jednom je i tužno uzdahnuo. Bio je u nekom svom svijetu, kao da je stajao sam pred kamenim apostolima i svecima čekajući da mu odgovore, ali odgovora (bilo kakvog) nije bilo, samo Radovan i bat čekića i jeka metala.
Radovan je za to vrijeme radio svoje, priviknuo se na čovjeka koji stoji kraj njega, a budući da ga u tom mraku nije pretjerano dobro vidio, opet se osjećao samim. No stranac je načeo temu.
„Ovaj, vidim imate Adama i Evu i čitav onaj incident s prvim grijehom. Tu su sveci, Krist i njegovo rođenje, ali imate i ovaj prazan dio, što će tu ići ako nije prevelika tajna?“ znatiželjno je pitao stranac.
„Isto što i uvijek ide, posljednji sud. Znate, kad vidite jedan portal, vidjeli ste ih sve,“ nezainteresirano je odgovorio Radovan.
„To ste baš vi tako htjeli ili?“
„Ne, takva je narudžba bila: ulaz u katedralu (poveći), Adam i Eva, Krist, sveci. Prilično uobičajen posao.“
„Aha, aha, ali kad bi recimo na taj prazni dio stavili nešto drugo, kako bi to završilo?“
„Pa pretpostavljam nikako. Ostalo bi tu, nitko nije lud da razbija vrata katedrale, osobito ne nakon toliko potrošenih novaca.“
„Što god se tu stavi, živjet će vječno…“ rekao je stranac oduševljeno.
Radovan se složio: „Da, tako to ide s kamenom. On živi vječno.“
„Šteta što vaš sin nije bio od kamena,“ nastavio je stranac u tonu previše opuštenom. Radovan je problijedio (što se u tom mraku nije moglo vidjeti naravno, ali da je bilo jače svijetlo, Radovan bi bio bijel poput kamena kojeg obrađuje). „Što vi znate o mom sinu?“ upitao je Radovan sa suzama u glasu.
„Trogir je malen grad, znam ono što znaju svi: volio je lov i ta ga je ljubav ubila,“ odgovorio je stranac.
„Da, ta ga je ljubav ubila, lijepo ste to rekli,“ odgovorio je Radovan, malo se smirivši. Nekako je vidio dobrotu u tome što je stranac rekao i prvi put nakon sinove smrti on ju je promatrao kroz prizmu nečeg što nije tuga. Radovan se uhvatio s blagim osmjehom na licu i nekom blijedom, neodređenom nadom.
„Njemu ste i obećali ovaj portal. Za dva mjeseca bi mu ga poklonili za rođendan,“ rekao je stranac. Radovan ga je sumnjivo pogledao i premda ga nije dobro vidio (makar mu približio fenjer, na ovoga je uvijek padala sjena i mrak) odgovorio je: „Da… Kako ste,“ stranac je uskočio: „Trogir je malen grad.“
„Premalen,“ rekao je Radovan i nastavio: „išao je u lov, rekao je da ide svojoj jedinoj ljubavi. Zmija se našla na putu, preplašila njegovog konja, on je pao i pogodio glavom u jedan nesretno postavljen kamen. Uvjeravam sam sebe da se takve stvari događaju, uvjeravaju me i drugi, ali zašto se ne događaju nekom drugom?“ tužno je upitao Radovan.

„Radovane,“ ozbiljno je krenuo stranac, „Bog ima dovoljno spomenika dignutih u njegovo ime i još više hramova sagrađenih na kostima ljudi. Vaš sin će umrijeti i drugi put s vašom smrću, a vi da ste htjeli, na ovom praznom dijelu bi barem uklesali nekakvu skicu. Mislim da nema potrebe okolišanju ovdje. Neka čovjek i slobodna volja jednom budu na prvom mjestu.“
„Gosparu, bogohulite! I to pred katedralom ni manje ni više!“ nervozno je rekao Radovan.
„Majstore, nešto ću vam reći,“ stranac mu se približio i Radovan ga još uvijek nije mogao dovoljno dobro vidjeti iako je sada sasvim bio pod svijetlom fenjera, „nitko ne sluša.“
Stranac je nastavio: „Jednom davno jedan je… donekle čovjek,“ reče stranac sa smijehom u glasu i nastavi „htio ljudima dati vatru, znanje, zdrav razum, slobodnu volju jer je mislio da je to jedino što je bitno – biti slobodan, lišen predodređenosti. Međutim, to je prošlo loše za tog čovjeka. Možda ste čuli neke verzije te priče?“ upitao je stranac, Radovan je samo kimnuo glavom. „E, pa“ stranac je nastavio „priče su kroz godine učinile svoje i čovjek je nestao. Dobro, barem nije više postojao u obliku u kojem je rođen, jer su ga priče promijenile, vidite. Priče su vam poput ovog vašeg kamena – vječne, ali s njima ipak treba opreznije. Ne može ih se klesati, ali može ih se zapisati u kamen“ zastao je „što bi po meni trebala biti praksa jer priče imaju tu gadnu naviku da s vremenom sasvim prestanu biti ono što su izvorno bile. Heroj postane zlikovac, zlikovac postane heroj, a neki od nas… neki od nas hodaju jako tankom linijom između.“ Završio je i ostavio umornog klesara u tišini par trenutaka.

Radovan nikad nije bio neki veliki vjernik, ali se bojao Boga i predano je izvršavao svoje kršćanske dužnosti jer je takav bio njegov svijet, ali ovakav govor mu nikad nije padao na pamet. Slušao je samo o nevjernicima s drugih strana svijeta koji Bogu daju krivo ime, koji imaju stotine Bogova. Slušao je o poganima koji štuju Eostre pod čijim koracima raste cvijeće, čuo je za Černoboga koji razbija lubanje maljem, ali nikad takvo nešto nije bilo u njegovoj blizini.

„Mislite da bih tu, umjesto spomena na Boga, trebao staviti spomen na svog sina?“ upitao je Radovan.
„Više nego išta. Na kraju krajeva koga više volite? Svog sina ili Boga?“
Radovan se prvi put nije bojao Boga u kojeg nije vjerovao.
„Kamen je vječan, možda vječniji od tebe,“ pomislio je. Ustao se, preselio svoj drveni stolčić na neobrađeni dio kamena i počeo klesati ono što će postati prizor lova na portalu majstora Radovana.
„Sretan rođendan sine,“ rekao je s osmjehom.

Autor: Slaven Posavac

Fotografije: favim.com