27 maj Tijelo

1.

Njegova kosa je dragocjena, slušam otpijajući bljutavi gutljaj. Izgleda nesvakidašnje privlačno, posebno uveče, kada našminkan prohoda duž cijelog grada. Dragocjeno je i njegovo tijelo, koje nosi onako kako neki ljudi nose nakit, samodopadno i strašno svjesno. Svjestan svijeta oko sebe, ljudi koji trljaju oči u prolazu, u izlozima. Prilazi stolu i naručuje nam piće, provlačeći čudnovate bijele prste pod mojom mokrom košuljom. Gipkost njegovog tijela je doista očaravajuća i čini da svaka osoba u prostoriji postaje beznačajna. Pored tih golemih ruku svaki dječak bi se osjetio posebnim. U snu, koliko god bilo blizu, takvo tijelo mi uvijek izmiče, nekoliko koraka naprijed, ostavljajući me, tužnog i malenog, poput tek probuđenog djeteta na pogrešnom mjestu. Ono što vidim više nije samo njegova prisutnost, njegov otisak, sada je odveć jasno da je on toliko više od pukog objekta čežnje, nešto što postoji nasuprot mene i mog nemira, nešto u šta bi tek trebalo da proniknem. Onako kako to rade pravi istraživači.

2.

Doista je nevjerovatan osjećaj njegovih šaka, koje se spuštaju na moje zglobove, s vremena na vrijeme me podsjećajući da je on ovdje zbog mene, da nema namjeru da ode i da je krajnje vrijeme da se prepustim. Tijelo, na koje se naslanjam, naslikano je na velikom platnu iza stola, u zagrljaju drugog, većeg tijela, koje stoji čvrsto i zaljubljeno, naočigled cijelog svijeta. Takva slika, univerzum nagote i slobode dva čovjeka, razapeta je duž cijelog zida prostorije koja nas polako guta. Nestrpljiv je i halapljiv, kosa mu se lijepi za moje lice, vrhovi pramenova se osipaju po usnama, živi poput sječiva, od kojih se usijava koža. Sve što taj čovjek nosi sa sobom postaje veliko i važno. Trajno. Cijelo njegovo biće zariveno je u moje i opstajemo tako, u teškom zraku, zamrljani, jedan u drugom.

3.

Noć je bučna poput prokletog gladnog boga, kojem nijedan od nas nikada nije pridavao dovoljno pažnje. Naše ruke, naši prsti rastočeni u crveno-crni prizor, opijeni mornari, jednog davno zaboravljenog mora. Davor. Mogu ga zamisliti još od ranije, kao mladolikog vjetropira koji juri dvorištima svog sela. U kući u kojoj je živio, sa djedom i gomilom debelih smeđih mrava, Davor je maštao o prelasku ograde i tako ispunjavao svoje dane, loveći. I kupajući se u rijeci iz onog istog sna, iz kojeg sam prvi put isplivao. Tako smo nedostajali jedan drugom, dva stranca, dva čovjeka, čija su se ramena dvadesetak godina kasnije, konačno i spojila. Davor ima tijelo koje može sažvakati sva ostala, tijelo koje me privlači i zastrašuje. Težak i dugokos, on gospodari cijelim prostorom, hvatajući me grubo za podlaktice.

4.

Režem njegovu kosu, ostavljam je svukud po sobi. Na jednoj od ringli prži se posljednji pramen. Davor leži na krevetu, namršten kao pas koji nije dobio svoju porciju. Velike ruke su sastavljene u nešto što liči na krst, nakostriješen i kriv. Ruke se motaju na dušeku, divlje i teške. Cijelo tijelo se pokreće i zuji. Bijela košnica. Neiživljen dječak je postao neiživljen muškarac. Ogrlica koju nosi šiljata je i debela, bode vrat i čini da njegove vene izgledaju još jače i tamnije. Vene, koje otiču ispod opasača, postaju izražajnije prilikom svakog Davorovog grča. Tijelo je masivno, komad nekontrolisanog bijesa. Arlaukanje pod plavim svjetlima. Soba je premalena da primi sav taj lavež, nezadovoljstvo. Bolest, koja nas je spojila, je konačno pokazala svoje pravo lice i Davor gubi kontrolu i baca se po dušeku. Ne odustaje. Svjedok sam teškog odumiranja čovjeka koji me je zastrašivao. Spasenje je u smrti tijela. Jedino spasenje koje nas čeka.

5.

U konačnoj smrti njegovog tijela vidim naznake novog života, koji će nas okupirati. Onako kako svaki naredni život okupira smrtnika. Davor leži, naslikan na platnu. Cijela soba svijetli njegovim očima. Čovjek kojeg nije bilo moguće kontrolisati, sada je postao pitomo stvorenje, koje pokazuje svoju nemoć u prisustvu biča. Isti onaj dječak, što je živio u kamenoj kući, sa djedom i mravima, isti onaj čovjek koji je naručivao pića i gospodario noćnim životom. Njegova kosa, opala i bijela. I tijelo koje zgrčeno traži svoje utočište. Nosim ga daleko od ovog mjesta, daleko iz ovog grada, u šumu. Puštam ga vodi i zvijezdama. Jer Davor je noćas žedan i slab. Ono što vidim više nije samo njegova prisutnost, njegov otisak, sada je odveć jasno da je on toliko više od pukog objekta čežnje, nešto što postoji nasuprot mene i mog nemira, nešto u šta bi tek trebalo da proniknem. Onako kako to rade pravi lovci. Od njegovog tijela sačiniću trofej. I našoj sreći neće biti kraja. Sve dok sam tu, pokraj njega, neću zaboraviti zašto postojim i u šta vjerujem. Ka izmaku dana, idemo, Davor i ja. Njegova ogrlica sada je već toliko kruta, vrat mu je natečen i jak. Pod mojim prstima diše taj golemi pasji skelet. Čovječja ljubav.

Autor: Dominik Kovač

Fotografija: favim.com