Bolest

Da li sam to konačno iskašljao sve? Svijet?

Sjedim. Mrak je. Čekam. Osjećam spokoj i neku vrstu sreće kako struji mojim tijelom. Nisam siguran da je želim. Osjećam miris. Čudan, stran miris, ne volim ga. Mislim da je dim. Ne znam. Ne vidim, mračno je. Ne mogu da se pokrenem. Osjećam da sam zarobljen na nekom mjestu van mog poimanja. Pod je mekan. Miriše čudno. Kao da gori. I zaista nešto gori, ali ne znam šta. Vezan sam konopom sumnje i ne znam kako da ga se oslobodim. Osjećam da po meni šetaju nakaze razočaranja. Ne volim ih, ne želim ih uz sebe, odlazite, ostavite me na miru!!!

U trenutku, osjećam toplinu, glasove, hiljade glasova. Pali se lampa u samom uglu prostorije. Sad već malo bolje vidim gdje sam. Rozikasti pod načinjen od nekog neobičnog materijala, glatkog, mekog, prošaranog pukotinama. Sjedim vezan za drvo saznanja. Osjećam da bih da plačem. Želim da isplačem sve to što me kida i razdire na proste atome. Sve to što unutra samostalno bitiše i bez mojih komandi pali logorske vatre po mojoj unutrašnjosti. Napinjem se, trzam iza očiju, pokušavam da proizvedem suzu. Ništa, samo mali oblačak dima izlazi iz oba suzna kanala. Ulazi mi u nozdrve. Muka mi je. Želim da povratim. Nagon je sve jači i sve je bolnije. Možda ću tako da se otarasim svega toga. Tišina više nije u svom elementu, poznato nepoznati glasovi tumaraju i odjekuju odajom. Kida me po sred potiljka, boli, užaren bol mi rastvara kičmenu moždinu. Nagon za povraćanjem je sve jači, sve je gori. Sve gori, dimi. Raspada se. Napinjem se svim snagama da povratim, da izbacim iz sebe gadost moje individue. Ne ide. Zagrcnuo sam se i kašljem. Kašljem. A izlazi dim.

Osjećam da gorim. Krenulo je od prstiju na nogama. Užareni trnci koji me bodu poput hiljadu oštrih igala. Kao da svaki milimetar mog tijela ima posebnu mašinu za šivenje i posebnu nogu koja krvnički udara po papučici i igle sve brže, sve krvavije, prodiru u mene.  Prešlo je noge, sad je kod stomaka. Osjećaj da gorim je sve gori, ne mogu da se pomjerim, a male nakaze i dalje šetaju po meni i pale me. Izgoreću, tu u tom nepoznatom skloništu dok mala lampa gori i daje znake života, dok me nakaze Ničega pale i pretvaraju u pepeo. Gorim. Pokušavam da vrištim, ali samo dim izlazi iz mene. Pokušavam da dišem, ali samo dim ulazi u mene. Prostorija je ispunjena dimom, sve je satkano od dima, dim je moj novi kiseonik. I dok se navikavam, otvor na par metara od mene se polako nazire i srećan ostajem zbunjen u momentu.

Kotao hladne vode gasi moje tijelo. Bol je neizdrživa. Konopci su me konačno napustili, drvo se osušilo. Pognut, u nemogućnosti da se pomjerim, ležim licem na mekani pod. Moram da dopuzim do otvora. Moram da se spasem. Kašljem, pepeo izlazi iz mene. Dišem, a ne mogu. Grcam i trzam se dok pokšavam da dopuzim do otvora. Grabim rukama mekani pod, zarivam prste u njega, vučem svoje slabašno tijelo dok me bol u glavi lišava života. Još samo par metara. Još samo malo. Puzim, napredujem…Konačno.

Stigao sam do otvora. Provirujem i blještavilo ništavila me razbija. Ali, i Ništa je bolje od ovog ovdje. Kašljem još jednom i izbacujem iz sebe mali primjerak homosapiensa. Odmah potom se bacam kroz otvor i padam. Padam. Padam…

Probudio sam se na bijeloj površini. Uzdigao sam se i pogledao oko sebe. Bijelo, sve je bijelo. Tišina. Osjećaj spokoja i sreće. Hladno je, ali prija. Osjećam se sjajno. Živo, poletno. Kao da sam novi. A stari sam. Na novoj podlozi.

Krov se otvorio i jedno ogromno oko je pogledalo u mene. Bilo je braon. Bilo je poznato. Prokleto poznato. Poklopac se dizao i lice se polako naziralo. Pao sam na koljena, dok sam počinjao da jecam. Plačući shvatio sam.

Da li sam to konačno iskašljao sve? Svijet? Da li sam konačno prestao da gorim? Ili je sve samo igra onog gore? Mučnina. I bol. Sve ispočetka.

To sam samopovratio sebe iz sebe, dok je jedan Ja i dalje ostao u onom gore meni, koji gleda.

Dejan Popović

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča “Bolest” posebno je izdvojena na konkursu “Priče o telu”)

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.