Evo, čak i sada, Dok prve trake noći Vezuju tek usnule Odlomke uredno išarane Slikovnice još jednog Ponedeljka, Ili Utorka, Tamo neke Subote, Možda, A prokleti telefon Zvonko prekida Jedva uhvaćenu nit Okrnjene svijesti - Čak i sada, u rascjepu Poslije tebe, A prije sebe, Odraz vremena u Musavom ogledalu Lebdi sa mojim milim Saputnicima, Sa mojim duhovima, I utvarama, I svim krhotinama od Neukroćenih sjećanja. Jučerašnje je već...
Četvrtkom počinju neuroze. Četvrtkom je zgodno preispitati svoju materijalnu situaciju preslišati frižider i nove forme života u njemu prošetati do Centra za socijalni rad raspitati se o subvencijama za komunalije i oslobađanju od participacije za lekove koji se izdaju na recept. Potom se ode kući, zabarikadira i čita provereno štivo. Petkom ćeš...
Istim naslovom sam nagradila Ponovno istjeravanje rječitih potreba Da uzmaknut plač nedosanjanih godina Podmetnem pod pokoru mog mjeseca bez osmijeha. Ne, nikad se nije pokazao sa zubima, I tajnoviti krik bez kajanja Vješto je uklonio iz mojih gordih usana. Ja sam zaljubljena budalica Zasigurno zadnji put tu ulogu naivno otkupila Iskidanim plaštom superherojskog bunila i dimom opsjena...
Otvorim šake Gledam gradove kako se ruše Razmišljam u kom smo se više Voleli Zatvorim oči Presahla mi mora Na obalama sene igraju Poslednji ples Pokušam da porodim reči Zamrse se Samo sam krik u Ništavilu Pitala si me šta sam Rekoh ti ništa Samo tako mogao sam ti biti Sve Pitala si odakle Rekoh ti odasvud Jer svuda si ti Nedelja se vuče...
Našao sam krst izdubio zmiju iznikoše ispijeni monasi željni dukata, korbača fosfora i mleča svojih sužnjih. Uranak je slutio na mršavu prasad marširala je kvartovima umesto nas i dece od sedam milja. Konzervirani dani zasićeni su ljubavlju boje rđe radioaktivna simbolika kobaltne igle bledo zdanje samoće: ništa sem krtih reljefa bunovnih fosila. Autor: Marko Antić Fotografije: pinterest.com ...
Danas sam osetila šta je more Na tanjiru dok sam gledala njegove plodove Reke se uliju u njega Niko im više ne zna ime tada To je ljubav i to je bog Danas sam osetila šta je ljubav Naježene dlačice na vratu Ruka koja ih mazi kao travu Zeleniju od života Lica umekšana nežnošću Umesto...
''Pucajmo se proljećem!'' bang-bang ili pam-pam; whatever, oružje nam je kes usana, municija smješak svih osmjehića; meni njegov, njemu moj...
Ti si znala – kad pesnici zaćute, i krik ne okuju reči u stih, nešto u njima sigurno umire...
Spržili smo prste u Pokušajima Doticanja vatre; Bušimo plikove Iz kojih teku Zagnojeni snovi eto! Osjetila si bol lišen Spoznaje. Spoznajem bol Oslobođen od osjeta Dok zidam pješčanu Kulu, zrno po zrno, U zaronjenom kavezu, Čekajući oseku. Ne vidim talase Na površini, Ni sjenke na prašini. Niti opekotine u tišini. A ti čekaš kišu. A ti čekaš kišu iz Utihnulih oblaka nad glavom, Dok noć i dan...
Zamisli kako odlazim nekuda u izlazak sa nekim muškarcem, na primer, srednje naočitosti. Zamisli kako se smejem sa njim. Kako govorim živo, kako bivam nespretna što mi je prirodno. I kako je sve to njemu beskrajno simpatično. Kako šetamo, zamisli, zagnjureni u razgovor. Kako se smejem glasno, i teram ga da mi iznova i iznova govori šale kojima me je zasmeja(va)o. A ume. Ume baš. Zamisli, zamisli kako me je kupio tim mojim smehom koji mi dopušta da ponavljam na njegove ponovljene priče. Zamisli da ga...