PIR

Spržili smo prste u

Pokušajima

Doticanja vatre;

Bušimo plikove

Iz kojih teku

Zagnojeni snovi

 

eto!

 

 

Osjetila si bol lišen

Spoznaje.

 

 

Spoznajem bol

Oslobođen od osjeta

Dok zidam pješčanu

Kulu, zrno po zrno,

U zaronjenom kavezu,

Čekajući oseku.

 

 

Ne vidim talase

Na površini,

Ni sjenke na prašini.

Niti opekotine u tišini.

 

 

A ti čekaš kišu.

A ti čekaš kišu iz

Utihnulih oblaka nad glavom,

Dok noć i dan pišu

ista slova.

 

Kada krene ne otvaraj

Kišobran, ne! –

Neka kap niz

Obraz poteče u zemlju,

U rijeku,

U more i potopljene vrhove.

 

 

Čekaću, na stepeniku

Zrnovitog zdanja,

Talase da me podignu

I zakovitlaju ka

Staklenom žalu…

 

 

Pa sve iz početka.

Pa sve iz kraja,

Koracima od pijeska i soli.

 

 

Autor: Mladen Đurić

Fotografije: pinterst.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.