21 apr DVA SRCA – ISTI OTKUCAJ

“Pucajmo se proljećem!“

bang-bang ili pam-pam;

whatever, oružje nam je kes usana,

municija smješak svih osmjehića;

meni njegov, njemu moj…

blistam! on zrači i isijava!

Mi smo spoj najveselijih ljeta

i najrazigranijih proljeća!

Eto, odoše u neki davni mrak

moja sjebano-nečitljiva pisanja,

evo, šaljivo-ljubavna klicanja

jedina su sada moja disanja!

Pisanje kao disanje;

izrekla, objavila, ostvarila!

Pa u to ime –
još mnogo šarenila
pod skračenicom našeg voljenja-

svemir nas obožava!

Nema staze kojom neću proći

sretna i ispunjena, s tim licem

mog dugo čekanog mangupića;

pod tim krilima iznad asfalta –

gdje me ponosno nosi k’o sveti znak;

njegova sam beštijica

što mu je zacijelila sve rane

“ljubavnih padova“;

licem o’ lice –

to su naša jedinstvena pričanja…

Na zadnjim ‘kopitima’

jašemo poput nepobjedivih orlova,

bez straha, bez mogučnosti za pad…

On je moj rider što me čuva od vjetrova;

plesom me zavede svaki put iznova;

pogledom bez prestanka

svaki milimetar mene odmjerava i upija,

frajerskim gardom tih obrva

kao da non-stop ponavlja:

“ moja si…moja…moja…samo si moja…“

S nepresušnim osmijehom što ne izgara

ni pod udarima mojih

najbrutalnijih hireva…

i ja prestajem biti hirovita…

ja hodam poput mace
baš zbog strasnog zanosa; s mišlju:

“njegova sam…njegova…samo njegova…“

i bez prestanka

jedno od drugog gorimo poput feniksa;

no nema stajanja i nema kraja,

nema ničeg što bi nas skršilo do pepela…

jer lice je moje

njegova naslovna strana

svih sanjarenja,

a svaki djelić našeg ‘mi’

je nedodirljiva svetinja

koju svemir diči

kao da je najsuđenija sudbina –

pjevnija od svih ljubavnih pjesama;

čarobnija od svih bajki princeza i prinčeva,

močnija od bogatstva svih kraljeva i kraljica.

“Pucajmo se proljećem!“ –

ritmično vođenje noćiju i dana

kroz zajednički dah –

k’o jedno; dva srca – isti otkucaj;

ljubavna poezija goli je k… za nas;

filmska nam platna nisu ni do koljena!

Otete laži što kroje za nama

svemir nam uzvrača troduplim sjajem

što sipa po našim krilima;

jedno drugom ljevica i desnica;

zajedno šarenilo mjesečevih zjenica,

svaki korak pred nama

blagoslovom nebeskog blaga popločan…

Moje biće njemu pripada;

njegov život za mene ljubavlju vlada

(bez sumnje i sprezanja).

Samo srećom sveg svijeta

izmjerili bi možda visine našeg zanosa;

priča za roman

debljine sedam enciklopedija

ne bi bila ni blizu

svih naših dana, zora, strasti,

dimenzija, puteva i lyricsa –

svih naših jahanja, letenja, stapanja, plesova…

“Pucajmo se proljećem.“

Bang-bang;

njegov pogled što se zamnom okreče;

glavu s ramena odvrče –

da izgorim od ponosne titule “njegova“ –

osmijehom mi nameče…

Pam-pam;

moja uvijena usnica
na rubu smješka što mu poklanjam –

da bezbrižno leti od tog zanosa;

“…njen sam… njen do beskraja.“

 

 

Autorka: Antonia Kralj

Fotografije: favim.com