Gde je dugme za slow motion?

Ne znam koliko puta sam ovog leta rekla kako je život postao brz. Sad shvatim, svaki put bih ga time još više ubrzala. Trebalo je da tražim dugme za slowmotion.

Svakog dana kad bi Žmu došao s posla, pa umornim korakom krenuo kroz sobu do mene. Trebalo je da usporim u glavi njegov poljubac, tako poznato i toplo spuštanje dlana na moj struk, decenijski lepo „Zdravo, mako“.

Trebalo je da usporim ujutro. Kad se njih dvoje probude i ušetaju u dnevnu sobu. Sanjivi i mekani. Topli kao kiflice.

A gde idemo danas?

Trebalo je da pritisnem to dugme za slow motion dok njegovi prsti vade pecivo iz kese i lagano stisakaju testo. Da vidim svaki put kad zagrize hrskavu koricu hleba. Ili kad ona povuče na cevčicu sok od jagode. Kad me pita: a gde idemo danas? Da vidim kako se najsporije na svetu kotrlja suza niz njen obraz kad viknem. Jer me ponovo nije poslušala.

A ja čak i ne želim da budem majka koju dete bez pogovora sluša.

Ne želim da su moja deca ponizna i tiha, čak ni preda mnom, i to samo zato što su deca. Pogotovo zato što su deca.

Volela bih da sam znala da usporim onog vrelog dana u avgustu dok su trčali prema moru. Pesak se ugibao pod njihovim bosim stopalima, a velika voda ih je dočekivala i kvasila. Ili na Tari, dok smo se peli na Banjsku stenu. Volela bih da mogu da produžim lekovito dejstvo one šume.

Možda sam istrošila svoje slow motion dugme.

Kad se Kalina rodila vreme je stalo. Gledala sam joj lice naslonjeno na moje grudi. Pa tri dlake na glavi umesto kose. Rumene obraze. Ili kad se rodio Lazar. U porodilištu sam izbrojala svaku poru na njegovom licu. Bio je baršunast i mekan. Glasan.

Možda sam istrošila svako svoje sporo u Beogradu. Jednom na Kalemegdanu. Ili onda na Tašmajdanu. Sedeli smo na klupici posle Žmuove operacije zuba. Nečiji labrador je dotrčao do nas i ukrao mi sendvič iz ruke. Prvo sam se tresla od iznenađenja i straha, a onda smo se smejali. Skoro celog dana smo se smejali.

„Ne zasmejavaj me, znaš da me boli“, rekao je.

Možda sam potrošila strpljenje u hodnicima Filološkog fakulteta.

Ili na tramvajskim stanicama. Možda je sve iscurilo na pod trolejbusa 40 ili 41 na putu do Vojne akademije. Možda sam tu negde u Kneza Miloša iscurila i ja. Ne znam.

Opet ću reći kako je sve postalo prebrzo. Ponekad se osećam kao da sam ponovo u drugom razredu osnovne, prozvana da ispred table govorim brzalice. Kako lomim jezik i trudim se da ne pogrešim. Eto to je život. Brzina u kojoj se trudiš da ne pogrešiš. I tek poneki mudri trenutak kad usporiš. U sebe zakoračiš.

Nedostaje mi ono vreme kad sam mogla da sedim budna do 2h ujutro nad otvorenom knjigom iz protetike ili oralne higijene. A umesto da učim – čitam Andrićev „Ex Ponto“ i čekam na njegovu poruku koja ne stiže.

Volela bih da se vratim u onaj maj kad me je probudila Žmuova poruka za sreću sa tri reda uzvičnika.

Potrebno mi je baš to usporeno menjanje slika i predela dok se vozim autobusom do škole i na pola minuta proveravam da li je poruka i dalje tu. Da li je stvarno tu. Da li je stvarno mislio na mene. Samo na mene.

A on je još tada, o kako davno tada, umeo da kaže: Daj malo, popusti. Nije sve baš toliko ozbiljno, znaš? Što lepo ne pogledaš neki film, odeš s drugaricama u grad, a? Šta misliš?

Izvukao me je napolje. Iz straha otkopčao.

Ne znam gde je Žmuovo dugme za slow motion.

Ponekad mislim da je i on zaboravio. A onda uradi nešto. Najčešće me samo pogleda. Ili spusti svoj dlan na moj struk i kaže ono decenijski lepo „Zdravo, mako“. Pa takne sve čisto u meni.

I pusti ljubav na slow motion.

Autorka: Srbijanka Stanković

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.