Ostani! Rekao bih, "ostani" Svake noći u 2:30 Kad mi se njen lik Zaglavi između jave i sna, Pa mogu da je gledam Dok se krije Iza bijelih paravana I šeta slutnjom, k'o trotoarima. Dodirnuo bih njenu sijenku A zatim lagano, Tiho govorio Koliko se kajem Jer nisam volio Moskvu, A danas bih evo, Tako mi mjeseca Crveni trg na njenim...
"Deset godina, "Deset godina, Hej, za deset godina ću Možda imati djecu, Otići na drugi kraj svijeta I potpuno promijeniti lični opis", Rekla sam joj U zadimljenoj kafani Dok su aprilske kiše Kvasile moju dušu I ove ulice, Kojim nikad nisi prošao. Nakon toliko vremena Skliznuo si mi sa jezika, Potrgao barijere I ukoračio u moju riječ Poput stalnog gosta. "Šta su godine za ljubav I...
Ponovo sam šetala ulicama tvojim I pjevala u sebi poznatu pjesmu, Gledala sam Pločnik, po pločnik, Pitala se je li baš ovuda prošla? Naravno da jeste! Hiljadama puta Osmjeh se njen ovdje čuo. Dok je graciozno šetala Čaršijom, Pozdravljajući poznate trgovce, Pričala je o njemu drugaricama, Maštajući možda o meni, Smišljala mi je najljepša imena. Njene karirane haljine Lepršale...
Kazujte mi njegove stihove, Njegov zanos, žive ideale, Da zagrlim grane što su pale Pa venama i danas još plove, Kazujte mi, njegove stihove. Pjesmu onu koja ga obuče U tanane riječi pupoljaste, Što kroz vječnost u duši mu raste, Sve što jeste, što će biti juče Pjesmu onu, koja ga obuče. Pjevajte mi njegova...
Ako ipak dođeš u moj grad I moju ulicu boje maštanja, Udahni proljeće sa visokih krovova I zagrli vijekove u redovima lipa. Zažmuri, Ako dođeš u moje sokake Zažmuri, Ako mi prepoznaš stan I ako moja soba te poljubi, Nikom' ne reci, Nikad ne odaj. Ako razmaknem bijele zavjese, Pa zaviriš kroz moja stopala, Ne misli o tvojim...
Sinoć si me ponovo zvao Da ne prozboriš nijednu riječ, Svirao si, preko telefona Moju davno zagrljenu pjesmu, Onu u kojoj neko poput mene Mašta da mu poklone rime, Onu uz koju sam prije kilometar godina Gledala zvijezde iznad parka U kojem sam s njim brojala dane Do našeg "mi", koje se nikad nije...
Sakrila si se u knjige, znam. Uzalud kopam cvjetnjak oko kuće Ne kriju te ljiljani ispred stare kapije, Ni bijela, išarana vrata sobe, Nisi tu. Poklanjao sam ti gomile papira I saznao da ne voliš Karenjinu, "Kakva si ti to žena, pitao sam?" Zamišljen u tvojim nemogućim odgovorima Bez trunke milosti, Bez zrna empatije, Bez Anine...
Iz zjenica mi curiš kap po kap, Niz vrat mi dozivaš moje nesanice I kvasiš im crnu u svojoj nemarnosti. Premišljaš se. Kotrljaš misli uzbrdo bez mene Nadaš se sebi negdje na vrhu I onda treptaj, Laku noć! Kapci ti miluju moje u trenu Između danas i juče, Sna i tastature, Mene i postojanja. Nestaješ mi. Ne sjaje...
Ispred mene koverat, U kovertu slova, U slovima oči, U očima tunel, A u njemu šareni vozovi Jure od tvoje praznine, Od tvojih glupavih, prostih rečenica, Od pripovjetki bez poente, Od godina u kostimima, Od jefinih riječi i skupih kaputa U kojim skrivaš sav svoj očaj, Sve ljigavo obojene misli, Sav ogavni trulež svojih slabosti, Sav crno-bijeli svijet...
Rekla bih sada njemu i tebi I svima koji gube sebe kroz drugog, Svima koji se čak ne okrenu kad idu, Nego odlaze, kao da to nije kraj, Kao da nisu ni bili tu, Kao da su sklonili paučinu Sa nepročitanih knjiga U kojim se nalaze tuđi životi, Na truloj polici, u tamnoj...