10 dec Tunel

Ispred mene koverat,
U kovertu slova,
U slovima oči,
U očima tunel,
A u njemu šareni vozovi
Jure od tvoje praznine,
Od tvojih glupavih, prostih rečenica,
Od pripovjetki bez poente,
Od godina u kostimima,
Od jefinih riječi i skupih kaputa
U kojim skrivaš sav svoj očaj,
Sve ljigavo obojene misli,
Sav ogavni trulež svojih slabosti,
Sav crno-bijeli svijet sa koferom maštarija
O dalekim ratovima,
Crnim rizama,
Poznatim manekenkama
Kroz koje proklinješ moju naivnost,
Moje svjetove u paletama nijansi malenih boja
Koje se brižljivo šćućure u ćošak
U kojem nema tvojih krpica
Niti tih sitnih očiju bez sjaja.
Nema!
Pa provociraš,
Podmuklo bockaš,
Nasmijan lažeš,
Izblijedio truješ,
Ukočen pitaš,
Izmišljaš,
Ćutiš,
Crtaš,
A nema te.
Prosto te nema u tvojim minutama
I jezivo je to tvoje ludilo
U kojem pakuješ svoje psihoze
Poklanjajući im brendirana imena,
Diplome,
Ambicije,
Izgrižene snove
I izlizane mržnje,
A kome?
Zar nikad neće odrasti
To razmaženo dijete u tebi,
Zar nikad nećeš shvatiti
Da ti umjesto lica vidim masku,
Umjesto pozdrava ušuškan šamar
Iz starog kafića u uglu grada
U kom se gnijezde cvrkutavi poljupci,
I ukusni, mirisni kolači?
Ne pristaje ti ova uloga,
Tvoje scene odavno ne posjećuju,
Uzalud šminkaš usne u crveo
Kad nikad iz njih izaći neće
Riječi koje ću moći da čujem
I ogledala bez razbijenih zjenica
Iz kojih vire okrečeni grobovi
I mašu u pravcu davnih ulica
Kojim smo, hodali
Strani i srećni.

Autorka: Teodora Košarac

Fotografija: favim.com

SONY DSC