03 okt Tatjana

Ostani!
Rekao bih, „ostani“
Svake noći u 2:30
Kad mi se njen lik
Zaglavi između jave i sna,
Pa mogu da je gledam
Dok se krije
Iza bijelih paravana
I šeta slutnjom, k’o trotoarima.
Dodirnuo bih njenu sijenku
A zatim lagano,
Tiho govorio
Koliko se kajem
Jer nisam volio Moskvu,
A danas bih evo,
Tako mi mjeseca
Crveni trg na njenim usnama
Proglasio najljepšim mjestom na svijetu.
Za nju bih ovakav, bio spreman
Svoju krv sa ledom da pomiješam
Samo ako ona voli zimu
I hiljadu pisama njoj da napišem
Da ne sazna kako je to
Biti Tatjana,
Žena sa gomilom
Prostutih snova.
Ona, skrivena,
Tuđa i posebna…
Znate,
Ona ne želi da bude drugačija,
Ne smije se nazor,
Ne govori fraze,
Ne boji usne u jarkocrvenu-
Njen se duh vijori k’o zastava
Iznad stida i nenametanja,
Pa mi se uvijek,
Tiha i spontana
Činila mnogo vrijednijom od drugih…
A vjerujte, sad da me čuje
Samo bi okrenula glavu
I promrmljala da pretjerujem
I da nipošto ne treba da vjerujete
Muškarcu koji toliko poznaje žene.
A nju,
Nju nisam nikad upoznao.
Nju niko nikad nije upoznao,
A dala je da je čitam
K’o otvorenu knjigu,
Ja, naučen da spalim stranice,
Gord,
Lažljiv
I nikad prevaren,
Prevario sam se u njenim očima.
Zato,
Uvijek kad otkuca 2:30
Iznova čitam između redova
Ono što neće biti moje,
Pa nekom njemu
Šaljem bijele ptice,
Samo,
Samo da ne bude,
Tatjana.

Autorka: Teodora Košarac

Fotografija: weheartit.com