08 jun Mi

„Deset godina,

„Deset godina,

Hej, za deset godina ću

Možda imati djecu,

Otići na drugi kraj svijeta

I potpuno promijeniti lični opis“,

Rekla sam joj

U zadimljenoj kafani

Dok su aprilske kiše

Kvasile moju dušu

I ove ulice,

Kojim nikad nisi prošao.

Nakon toliko vremena

Skliznuo si mi sa jezika,

Potrgao barijere

I ukoračio u moju riječ

Poput stalnog gosta.

„Šta su godine za ljubav

I šta je ljubav uopšte?“

Pitam jednako zbunjene oči

I vraćam sve što si rekao

Kad sam ti otišla spokojna,

Ravnodušna,

Njegova,

A vratila se uplakana,

Izgubljena

I tvoja.

Sjećam se kako si spustio

Pogled na sto

I dvije neizgovorene

Riječi niz obraze

Kad je Montano

Bezazleno šapnuo:

„Deset godina je prošlo,

A ja nju i dalje volim“.

Obična pjesma,

U zabačenom kafiću

I suzne oči vječitog šaljivdžije

Izazvale su u meni

Ono što on

Godinama nije uspio

Buketima ruža

I izjavama ljubavi.

Ti si plakao,

A ja sam bježala.

Bježala od one sebe

Koja mi je zakucala na grudi

I poželjela da vrisne

Sve što ne bi smjela,

Sve što nisam

Ni znala da može.

„Ja sam njegova, hej!“

Govorila sam njoj

Ubjeđujući sebe,

Gurajući snove pod tepih,

Istinu u kutiju,

A srce u kavez.

Njegova pred očima svijeta,

Njegova sve ove godine,

Njegova izuzev

Kada melodija opomene

Na stari kavez,

Dok još jedan april prolazi

A godine lete, jedna za drugom.

Autorka: Teodora Košarac

Fotografija: tumblr.com