Godoova 16 Ponedeljak 24:01 Klupa sa leve strane autobuske stanice. Čekaj me.   Džoni je tih dana naporno radio. Sledovalo mu je teškom mukom i vrednim radom zarađeno unapređenje - Asistent Regionalnom Menadžeru (ne treba pomešati sa Regionalni Menadžer Asistent). Dolazio bi uvek prvi, deset minuta ranije, jer toliko mu je...

Kiša dobuje ulicama. Beton, hladan i mokar, svjedoči koracima onih koji s ciljem ili bez crtaju svoj put. Pamti i one koji putuju u nepoznato pognute glave, ali i one koji svoj pogled usmjere prema nebu moleći za sebe ili nekog svog. Ostave trag i...

Ovo je priča o Jozefu, koji se ni po čemu nije razlikovao od drugih Jozefa, ali je ipak pomalo bio jedini Jozef. Rođen je sa trnjem na epitelu u delu stomaka čiji su šiljci bili okrenuti ka unutrašnjim organima. Dok je hodao, skoro da ih...

Verujem u prošle živote, jer ti si nešto što se desilo u jednom. Ti si delirijum koji traje mesecima. Ti si kraj avgusta, semafor i sunce koje ti zlati kosu onog dana kada si kročio u mene, u moj nemir, potpuno nepozvan. Ti si ono mesto na klupi...

Nisam je dobro poznavala. To jutro samo je sjela kraj mene na klupu, sa šalicom čaja u ruci. Pozdravila me, a pozdravila sam i ja nju. Nije mi bilo ugodno sjediti kraj nje. Nisam vjerovala u ono što su drugi susjedi pričali, ali svejedno me...

     Držao ju je za ruku na klupi u parku. Plakali su zajedno. Suza joj je skliznula niz obraz i dodirnula gornju usnu. Bila je slana. Trepavice su je pekle. Obrisala je lice slobodnom rukom. Neće više plakati. Poljubila ga je u obraz i ustala....

   Jednog vrelog dana, među ljudima koji stalno žure, na stazama Niša, video sam jednu staricu koja se nije utapala u masu. Ona nigde nije žurila. Išla je pognute glave, ne obazirući se na druge. Njeno tužno naborano lice se gubilo na stazi, a u ruci...

U blizini mog stana je park. U tom parku je jedna klupa. Sa njom volim da se družim kad izgubim dirigenta u sebi. Kad za sobom vučem raštimovan orkestar i šest pijanih baritona. Na njoj sam se ljubila sa jednim dečakom. Onim koji je pisao bajke....

Živeli smo u malim stanovima, u četvorokrevetnim studentskim sobama. Sa čudnim stanodavcima i još čudnijim cimerkama. Imali smo male godine koje vrište da su velike. I dovoljno je bilo obući zelene pantalone i crvenu košulju da se Beograd pretvori u najlepše mesto na svetu. Čitali smo...

Znaš, nemoguće je izbjeći tu klupu. Čak i pogled njoj leti. Možda zato što se potajno nadam da ću te vidjeti kako sjediš na njoj i čekaš me. Možda zato što se stalno pitam jesi li barem tuda prolazio ijednom? Prošlo je mnogo vremena otkad smo...