Putnica

     Držao ju je za ruku na klupi u parku. Plakali su zajedno. Suza joj je skliznula niz obraz i dodirnula gornju usnu. Bila je slana. Trepavice su je pekle. Obrisala je lice slobodnom rukom. Neće više plakati. Poljubila ga je u obraz i ustala. Posmatrao ju je kao prvog dana. Pogled koji je zaboravila.

      Od malena nas uče da volimo. Uče nas da je brak svetinja. Da ga treba „sklopiti“ jer je suština.

      Ko nas je naučio da žudimo? Ko nam je objasnio da postoji i – kraj. Ne uvek, ali se potkrade ponekad. Nisu nas učili kako se rastaje. Šablon ne postoji. Nisu nas naučili kako da se izborimo sa bolom. Kako da ga ušuškamo i ostavimo da se šćućuri negde kod leve strane grudi.

      Neke ljubavi nisu predviđene da traju. Na prvi pogled su jake i neraskidive. Deluje kao da niko ne može da ih pokida. A onda se, nekako, same raspletu. I čvor razdvoji dva kraja. A možda se upravo samo najjače ljubavi i kidaju. Možda im je to suština. Da se dožive i zaborave. Da postanu prošlost. Uspomena. Samo još jedna stanica na putu koji se zove život.

      Upoznali su se na klizanju. Ona nije bila vična. On jeste. Uhvatio je neposredno pre pada. Samo da bi već u sledećem trenutku oboje bili na ledu. Na sve četiri. Ona se zaljubila u njegove zelene oči, on u njen svileni osmeh. Klizali su se zajedno. Možda i celim putem. Sve do sledeće stanice.

      Svet je bio savršen. Trava je pevala dok je bila sa njim. Drveće ih je grlilo. Nebo se smešilo. Samo se budućnost sakrivala. Negde u zelenim očima i svilenom osmehu. Negde daleko. Tamo gde je ni jedan ni drugi nisu mogli videti od savršenstva sadašnjosti. A sadašnjost je bila izvajana u duginim bojama. I oboje su klizali po dugi. Ona ga je podlaktila. Da ne padne. On je bio njen oslonac i snaga. A ona njegov osmeh od svile.

      Kad se jedna cigla izvuče, ostale padaju same. I na kraju se kuća sruši. Nekad to traje tren. A nekad milionima godina. Njena je trajala stanicu. Samo jednu. Toliko joj je delovalo da traje poljubac. Osmeh. Ljubav. Od jedne stanice do druge. A između je bila ljubav. I mrak. Preplitali su se.

       Od poroka se ne beži kad te jednom stignu. Njegov porok je bila ona. Ali i druge. U njima nije bilo osmeha. Samo porok i ništa više. One nisu bile deo duge. Bile su deo prostora van voza u kojem je putovao sa njom. Posmatrale su izdaleka i dopirale do njega sa druge strane. One koja se krila iza zelenih očiju. One koja je u njihovom kupeu pravila tamu.

putnica-blacksheep-rs

      I tada cigle počinju da se ruše. Jedna po jedna. Tada tama dopire do duše. Tada budućnost počinje da se dešava. A kuća sačinjena od čiste emocije bledi i nestaje u mrtvilu. Ostane samo svileni osmeh. Malo nesiguran.

       Nije se smešila dok se ukrcavala u novi voz. Nije se ni trudila da se osvrne. Neka sedi sam na klupi. Sada je star. Oči jesu zelene, ali trava više ne peva dok gleda u njih. Druge su ga popile. Ispile su sjaj iz njih. Sjaj koji im je davao posebnu draž i zbog kojeg je zelena boja na dugi bila jača.

       Neka sedi sam. Njen više nije. Pripada drugom vozu. S kim će putovati nije je bilo briga. Ona zna s kim će putovati.

      U kupeu je bio mrak. Ali nije se plašila. Prošlost je nije jurila. Ostala je da čeka na klupi u parku. Tamo gde su se prvu put poljubili. Tamo će je ostaviti.

      Uspela je da sebi izmami osmeh. Nije znala odakle. Ni kako. Ali tu je bio, skriven. Duga se pojavila ponovo. Biće sama neko vreme i faliće joj zelena boja, ali je tinjala u mraku. Ko je kriv što se ljubav ugasila? Ko je kriv za smrt emocija? Uspomena postaje opipljiva. Ona se i dalje smešila.

      Zaslužuje novo jutro. Zaslužuje da se smeje ponovo. I neće pobeći od toga. Putovaće koliko treba, ali će na sledećoj stanici ugrabiti sreću. Zna da je sreća čeka tamo. Jer sreća ne sme da izostane. Biće srećna i smejaće se. Zagrliće dugu, novu i neobičnu, ali njenu i živeće u njoj. Neće se ukrcavati i treći put. Dva su dovoljna.

Autor: Uroš Timić

Fotografija: tumblr.com

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.