16 sep ŽELIM DA TE VIŠE NE ŽELIM

Znaš, nemoguće je izbjeći tu klupu. Čak i pogled njoj leti. Možda zato što se potajno nadam da ću te vidjeti kako sjediš na njoj i čekaš me. Možda zato što se stalno pitam jesi li barem tuda prolazio ijednom?

Prošlo je mnogo vremena otkad smo zajedno u sjedili. Čak smo se dogovorali da ćeš dolaziti kada mi bude pauza, da prošetamo ili doručkujemo zajedno. Planirali da stan bude tu negdje, na pola puta tvoga i moga posla. Naše malo skrovište. Smijali se svemu onome što radimo a drugi se tome protive. Nije nas bilo briga, planirali smo i daje. Možda zato nismo ni uspjeli. Ko zna?! Pokušala sam da iz tebe izmami odgovore za sve što se desilo, ali sam samo dobila uobičajeni muški odgvoor: „Ni ja još ne znam šta se desilo“. Ne znaš šta se desilo, ili je to samo tvoja slabost koja ne zna kako uokviriti riječi nekome koga si volio? Ili još jedan bijeg od istine? U svakom slučaju, ljubazan odgovor na još ljubaznije skidanje s dnevnog reda. Puta dva! Nijedan put nisi smogao snage, kao muško, da objasniš razlog odlaska. Jer način ostanka nisi znao da postoji. Ja više nemam snage da krivim sebe, da tražim gdje sam pogriješila i da li sam mogla spasiti nešto što se nije dalo spasiti. Čak više ne znam ni zašto i dalje tražim opravdanja za svaki tvoj postupak.

Premotavam pjesmukoji si mi poslao prije nego si stavio tačku na sve i pokušavam da u njoj nađem odgovore, ali ni to ne uspijevam. Iz tog razloga želim prestati. Želim prestati da ti čuvam mjestou svom životu, dok drugima zabranjujem da mi se i približe. Želim da prestaneš biti ona misao koja mi stvara tugu od koje, po ko zna koji put, ispadam plačljiva pička koja ne zna da ti kaže: „prošao si me“. Istina, nisi još ali želim. Jer čemu moje čekanje tebe kada si već odavno zameo svaki trag koji vodi ka povratku? Poput zvijeri. Ali znaš, neke zvijeri ne znaju sakriti tragove.

Počela sam shvatati da si imao skrivenu misiju u mom životu, a ja sam tako hrabro i samouvjereno pratila svaki tvoj korak. Želim da napustiš prostor koji si zauzeo, želim da izađeš iz svake pjesme u kojoj te idim kada sklopim oči. Želim da te ne tražim u prolaznicima i da se ne nadam da ćeš se pojaviti na našoj klupi. Želim da sebi kažem da se ne bojim susreta s tobom. Želim da odem u Pozorište i pogledam predstavu, a da ne mislim da ću te vidjeti. Samo želim da budem neko ko je došao da se zabavi. Kao što si se ti zabavio sa mnom. Valjda je to ista zabava. Želim da mi šetnja Čaršijom ne izaziva klecanje nogu, jer podsvjesno znam da bih te tu mogla vidjeti. Želim da, kao svaka gošća, sjednem u Cream Shop, naručim Nutellu i da ne pomislim: „Ovo je naše mjesto“. Želim da mi kaldrma ne miriše na tvoje korake. Želim da uličnom sviraču sama platim da nešto odsvira za mene. Želim da broj „11“ gledam samo kao lutrijski broj i ništa više. Želim da vjetar duž Titove ne bude  toliko jak pa da moram da svratim u bar da se ugrijem. Želim da te sretnem, da te pogledam u oči, da ti odmjerim pokrete, da ti se nasmijem, da ti pružim ruku, pitam te kako si i kažem ti ljubazno: „drago mi je da te vidim“. Možda to ne bi bila istina, ali ako si mi išta ostavio za uspomenu to je pokoja glumačka sposobnost.

Semptembar donosi Jesen. Doba kada sve dobija novu boju. Doba kada violine sviraju najljepše melodije. Doba kada grad miriše na kestenje. Doba kada zamiriše ajvar, crvene paprike i pekmez od šipuraka. Doba kada miriše kiša. Kada se obrazi rumene a nosići crvene od zime. Doba kada uđeš u topao dom, umotaš se u dekicu, napraviš čaj i pustiš film. Doba kada na mom balkonu postaje previše hladno. Izađem da zapalim cigaretu i osjetim deja vu. Kao da sam tu već nekoga čekala. Doba kada uspomene stavljam u sarkofag. Kofer emocija. Kada ti postaješ dio toga. Doba kada nastaju najljepše priče. Želim da započnem novu. Glumac mi ne treba, hvala.

Autorka: Azra Obuča

Fotografija: favim.com