19 okt Sanja

Nisam je dobro poznavala. To jutro samo je sjela kraj mene na klupu, sa šalicom čaja u ruci. Pozdravila me, a pozdravila sam i ja nju. Nije mi bilo ugodno sjediti kraj nje. Nisam vjerovala u ono što su drugi susjedi pričali, ali svejedno me kraj Sanje uvijek obuzimala neka čemerna nelagoda. Djeca su se igrala oko nas na igralištu. Osim djece, Sanje i mene, ondje više nije bilo nikoga.

‒ Baš si pametna, donijeti čaj sa sobom. Kako se ja toga nisam prije sjetila. Koja šteta što ovdje nema pristojnog kafića da popijemo kavu.

‒ Hoćeš da ti donesem kavu? Evo odmah ću. – reče htijući se ustati s klupe.

‒ Ma kakvi Sanjo, samo ti sjedi i uživaj. Drugi put ću donijeti, tko će sad ići kući kuhati kavu i nositi ovamo.

‒ Ako hoćeš, stvarno ću….

‒ Ni slučajno. Drugi put ćemo. Sjedi i uživaj. Kakvo krasno vrijeme danas. Kako divno puše. – rekoh joj.

Tu i tamo sam je pogledavala, ali kradom. Izučavala sam njezino lice, frizuru, odjeću, držanje. Imala je blizu četrdeset, ali u zadnje vrijeme izrazito se postarala, zapustila, pa je izgledala još i starije. Veliki sijedi izrast sad joj je pokrivao pola kose, sezao do ispod ušiju, a ostaci plavih pramenova tek su se blijedo nazirali. Sigurno je još nedavno bila lijepa žena, prilično čistih i jasnih crta lica, plavih očiju. Sjedila je u otrcanoj, izlizanoj trenirki, koja je jednom bila crna, a sada u ispranim nijansama sive. Imala je barem petnaestak kilograma viška, i taj višak mesa se vidio pod odjećom, a ona se nije trudila to prikriti ni na koji način. Još je sjedila sasvim pogrbljeno i skutreno, kao kakva zgužvana, crnosiva, mesnata, neuredna lopta. Maja je rekla da bi Sanja bila potpuno drugačija da joj muž može dati, ili bar potajice uvaliti, s hranom lijekove, ali Sanja za to nije htjela ni čuti. Nije htjela ni uzimati terapiju ni ići liječniku. Zbog toga joj i mama dolazi tako često, da pazi na Sanju i maloga dok joj muž radi. Ali Sanja nju otjera, ne može s njom duže od par dana. Taj dan Sanja je bila sasvim rastresena.

‒ Gdje su tvoji, Sanjo? – upitam.

‒ Otišli su kod svekrve na par dana. – odgovori.

‒ Znači sama si? Što radiš, je l’ ti dosadno samoj?

‒ Ma nije. Jutros sam preslagivala stare časopise. Znaš, volim skupljati stare časopise, ali ih nemam gdje držati, pa sam ih sad slagala i onda ću ih odnijeti mami. Ona u kući ima dosta prostora pa sve takve stvari nosim k njoj. – reče.

‒ Jesi našla posao? – pitam dalje.

‒ Nema ništa. Otići ću bratu u Njemačku. – reče.

‒ Što ćeš tamo? Znaš li jezik? – pitam.

‒ Naći ću nešto. Znam malo njemačkog. Živjela sam u Muenchenu prije. Ovdje nema ničeg.

‒ Hoće tvoji ići s tobom?

‒ A ne, ne vjerujem. Muž ima ovdje posao, a po Martina bih došla kasnije. Kad se smjestim. Možda kad krene u školu.

Zapuhalo je i ja sam se stresla od zime.

‒ Zima ti je? – upita me Sanja.

‒ Da, malo, samo kad zapuše. – odgovorila sam.

Uto su na igralište došle tri mame s petero djece. Vukle su za sobom dječje ruksake, bicikle, sokove, jakne, kape. Igralište je bilo ograđeno drvenom ogradom, a ulaz je bio odmah desno od klupe na kojoj smo Sanja i ja sjedile. Kad su mame ušle, nemarno su me pogledale i vrlo šturo i hladno pozdravile. Sanju nisu pogledale, a nije ni ona njih. Sanja ih je napadala u nekom od svojih stanja kad je uhvati njezin bijes, iako ja to nisam nikad vidjela. Žene su se nakon toga uvrijedile i rekle da je Sanja neuračunljiva, a možda i sasvim luda. Sanja je pak govorila da njihova djeca pljuju i tuku njenog Martina, što je bila čista laž, kako su mame rekle. Potom bi Sanja trčala za tuđom djecom po igralištu, psovala roditelje, vikala i pravila nered. Uprkos svemu, Martin se i dalje igrao s drugom djecom. Djeca nisu znala za obračune odraslih. Ipak, moja Ana me jednom upitala zašto Martinova mama uvijek stoji sama i ne sjedi s drugim tetama. Odgovorila sam joj da Sanja voli biti sama i da tete previše govore, a da se Sanji to ne sviđa. Mame su s vrata igrališta odmah krenule prema drugoj klupi koja je bila na suprotnoj strani, pa smo Sanja i ja i dalje sjedile same.

‒  Pa što ćeš, Sanjo, sama u Njemačkoj?! – upitala sam je.

‒ Snašla bih se ja brzo, bez brige. Mogu ja svašta raditi. Išla bih na prekvalifikaciju za dadilju ili njegovateljicu u staračkom domu. Tih zanimanja uvijek treba. – slušala sam kako Sanja tumači.

Opet sam je uspjela kradom pogledati. Sad je sjedila u turskom sijedu, s prekriženim nogama na klupi i gledala u nebesa. Što bih joj ja kvarila planove i razuvjeravala je. Neka žena zamišlja i život bez lijekova, i Njemačku, i još jednu priliku . Tko zna što ove babe sebi zamišljaju preko puta na drugoj klupi, može onda i Sanja. Uto Sanja ustane, uzme šalicu, pozdravi me, vrlo ljubazno i ode. Rekla je da je hladno i jako puše. Dosta je i sjedila.

Nisam znala o čemu svi ti ljudi govore i što je Sanji. Maja i ja smo je zvale „Šiza“. Moja Ana je s Martinom išla u vrtić, a Martin uglavnom nije ni dolazio jer mi je Šiza tvrdila da su tete izrazito nemarne, da je stanje u vrtiću jako loše, da će dati Martina prijevremeno u školu samo da ne ide u vrtić i da se u zadnju godinu dana skupilo svakakve djece u njihovoj grupi. Ja sam joj sve to odobravala, ili nisam ništa govorila. Ona mi je tada samo rekla kako ja očito nisam dobro obraćala pažnju na to što tete rade s djecom, pa je nama u toj grupi dobro. Može biti, rekla sam joj.

 Sljedeće jutro u vrtiću opazila sam neobičan razgovor mame trećeg dječaka koji je išao u naš vrtić, s jednom od teta. Bila je to pomno dotjerana gospođa u odjeći najskupljih robnih marki, uspravnog držanja, bijelog lica i tankog nosa, koja je živjela u jednoj od zgrada kraj igrališta. Spominjala je malog Martina, pa njegovu nesretnu mamu, onda je uključila u razgovor policiju i hitnu pomoć, pa je sve to nekoliko puta prepričala svaki put dodajući nove detalje u priču. Potom sam čula nešto o jadnom mužu i djetetu koje nije nikome ništa krivo. Ona, kaže, vjeruje da se Sanji ipak može pomoći, samo kad bi ona htjela. Sve je izgovorila brzo, u vrlo kratkim i isprekidanim rečenicama. Teta je potom ispričala, a bila je osobito zainteresirana za tu priču, kao da se radi baš o njoj samoj i njezinom djetetu, da je Sanja gađala tete u vrtiću igračkama i optuživala ih da ne hrane Martina. Gospođa je potom izobličila lice koje je u isti mah bilo i zabrinuto i šokirano, a vrlo stručno našminkano, i tresla feniranom, sjajnom frizurom gore dolje. Zazivala je Boga u pomoć u nekakvim čudnim formulama i kršila ruke na čijim prstima se nalazilo nekoliko krasnih prstena, koje sam primijetila još i na igralištu. Dalje nisam više ništa čula jer je gospođa postala tiša i okrenula glavu prema teti. Bila je to vrlo povjerljiva stvar.

Popodne mi je Maja objasnila događaj. Preporučila mi je da nipošto ne puštam djecu samu na igralište. Susjedi su smatrali da je to sve skupa bilo jako neugodno, dapače i jezivo, a kad su bolje promislili, čak su se i prepali, i zaista je bilo neophodno zvati hitnu pomoć. Hitna je došla s policijom. Šiza je s metalnim štapom obilazila zgradu i tukla njime po biciklima, romobilima i drugim dječjim vozilima. Usput je štapom kopala po teglama s cvijećem u haustoru, te njime izbacivala tu zemlju van po hodniku. To je susjede jako prepalo. Potom je s igrališta odvukla jednu klupu, baš onu na kojoj smo  neki dan ona i ja sjedile, i sama je prenijela na oveći popločani plato na drugoj strani ceste. Ljudi su potom bili u još većem strahu i smatrali su kako takvo što može napraviti samo jako opasna osoba. Nije bilo drugog nego zvati hitnu i policiju. A kad su oni došli, Šiza se sakrila pod tobogan i nije htjela s njima. Kad bi Šiza barem htjela da joj se pomogne. Svi su joj htjeli dobro, zato su i zvali hitnu pomoć. Ali čemu kad se Šiza ne da. I evo sad je već deset sati navečer, a Šiza još i dalje sjedi na igralištu. A Šiza bi mogla, govorila je Maja, živjeti toliko kvalitetnije.

***

Sutradan je došla moja mama da ostane koji dan s nama. Malo će biti s djecom, a i meni će goditi društvo. Što bih stalno bila sama s njima. Još će mi pomoći po kući.

‒ Sanjo. – pozvala me navečer.

‒ Molim?

‒ Jesi umorna, ideš li na spavanje?

‒ Evo sad ću. Idi i ti. ‒ odgovorila sam.

‒ Nemoj zaboraviti uzeti lijekove. Vidiš kako ti je sad dobro od njih. Nisi nikad bila ovako dobro, jel da? – rekla je.

‒ Da … stvarno…

Popila sam lijek. Skinula sam šminku, utapkala kremu protiv bora i popravila uvijače na kosi. Pažljivo sam pospremila odjeću. Još samo da poskidam nakit sa sebe. Otišla sam do prozora i pogledala prema igralištu. Sada ondje nije bilo više nikoga. Možda Šizi jednom uistinu bude bolje, pomislila sam.

Od tog razmišljanja, kao i od sjećanja na Šizu, zgrčio mi se želudac kao da ga grize gušter. I od tog razmišljanja, koje me proždiralo svakodnevno, hvatala me vrtoglavica, kao što bi i svakog drugog čovjeka kada vidi svoju staru, čudnu fotografiju na kojoj se jedva može prepoznati na prvi pogled. A vrtoglavica bi mi u svakoj takvoj situaciji pljunula natrag u lice sva sjećanja, koja su me udarala nekim metalnim štapom i kopala mi po glavi.

Otišli smo na spavanje. Bilo mi je žao majke i djece. Oni, uistinu, nisu bili ništa krivi.

Autorka: Lucija Krešić

Fotografija: tumblr.com