Višnja, zašto ne piješ mleko?

Ponekad pišem bez inspiracije. Smisla i emocije. Kao da pokušavam sebi da nešto kažem. A šta? Ne znam ni sam. Pisanjem bežim, od sebe, tebe… i ovog što zovu stvarnošću.

Nekad pišem bez emocije, čisto da otvorim dušu. I izbacim iz nje nagomilanu patnju, gnev i ljubav. Ustajalu ljubav. Pokvarenu ljubav. Počinje da mi kvari dušu. Osećam se pokvareno, istrošeno pun bakterija. Osećam se kao mleko. Kad je moja ljubav bila vruća ti si duvala u nju da je ohladiš, kako se ne bi opekla. Kad si je ohladila onda si rešila da je ipak podgreješ, i dodaš malo crne kafe, jer ti se odjednom ne pije mleko samo kao mleko. Želiš neku promenu u njemu. A onda shvatiš da ipak nemaš vremena da popiješ mleko jer imaš prečih stvari od toga, nema veze ostavićeš ga za drugi put.

I prođe dan, dva, pet. Prođoše meseci, a evo polako i treća godina. Treća godina kako ti je iskrslo nešto pa nismo mogli da se vidimo. Treća godina od videćemo se sutra, ne drami. Treća godina bez poljubaca, poziva u ponoć, dodira. Moja ljubav je dugo stajala u mojoj duši, mislim da se pokvarila, vreme je da je bacim. Kao ti onu šolju mleka od pre tri godine, a da zaboravih, pa ti već tri godine ne piješ mleko.

Ja tek tako, pišem ponekad. Čisto da ispraznim dušu. Od prokisle ljubavi, ustajalih emocija i smrdljivih i pokvarenih ljudi. Pišem bez emocija. Samo pišem. Višnja. Nema veze što ne piješ mleko, možemo na šolju čaja?

helena-himel-blacksheep-rs

Autor: Nemanja Tonić

Fotografija: pinterst.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.