Pišem ti da ti kažem da sam ti juče napisala pjesmu O tome kako lista drvo ispred moje kuće i kako baš mnogo može da stane U platneni ceker i moje srce Sigurno bi se smijala Jer je smiješno ja uvijek taj mišić uporedim s nekom od sprava iz fiskulturne sale Klati...

Ovo su momenti kada u sebi jecam, a kada nikoga nema da me čuje. Nikog da razume. Momenti kada želim da iskočim iz svoje kože i kada mi inspiracija proradi i nestane u minuti. Momenti u kojima ne volim sebe. I jesen. Ta tako meni...

Jesen je onaj dio godine kada se bude uspavani duhovi prošlosti i kada zajedno sa uspomenema ožive bol i tuga i kada se na dušu sruči kiša meteora i poželim da ostanem bez daha, ali tako lako ne okončava agonija. Hiljade pitanja a tako malo...

Možda prestanem da pišem. Nakon noći, u kojoj ćeš mi izrecitovati, sve moje reči. Koje su se uglavile na razne papire, čekajući da ih ti iščitaš. Možda se jednom uselim, u onaj stan, u starom delu grada. Sa malenom francuskom terasom. Dovoljno velikom, da na nju stanemo ti i ja, i knjiga moje poezije. Otvorenom, taman toliko, da nam se sagoreli...

Čekaj. Čekaj tu. Sačekaj do kraja dana. Zažmuri i čekaj jutro. Nije važno zašto, ali čekaj.   Čekaj proleće. A, ako već čekaš proleće, Sačekaćeš jesen. To voliš jesen.   Kada budu kiše padale, Ti sačekaj malo u kući, Pa onda idi, obuj čizme i oseti sve što možeš. Ili pak, sačekaj sunce.   Kada grane sunce, Nasmej se i čekaj...

Leto mi je obično donosilo mamurluke Propraćene teškim ustajanjem i mrzovoljom. Lenj sam i odsutan. Nisam prihvatao svet Kao mesto gde možeš biti nešto. Ovo leto mi je donelo osećaj: Živ sam Kada pogledam u jedne oči Koje je vetar naneo u moj grad. Leto mi je obično donosilo trenutke Kojih nisam želeo da se...

Kraj ljeta je onaj posljednji dan na plaži, vožnja s mora, skidanje nanogvice i ostavljanje u kutiju sa nakitom do slijedećeg ljeta. Kraj ljeta je ona čežnja kao u Laninim pjesmama. I ono kada mi stavljaš poljubac u dlan, kada naslonim glavu na tvoje rame dok...

On je jedan od onih ljudi koji se, pre nego što otpiju prvi gutljaj, pažljivo zagledaju u penu. Odlažu suštinu kao prljav veš sa stolice. Po dlanovima mu se protežu pokisnuli autoputevi, dok nečije oči ne ispare s asfalta. Putanje bez tačke A i tačke...

Vrati mi se tako prošlost s vremena na vreme. Stane na trem ispred kuće, malo se šunja da izvidi situaciju pa pokuca na vrata. Tiho, nečujno, pa sve jače i jače. Da znam da je došla. A kako i ne bih. Prepoznam je po mirisu, po bojama,...

Dovoljno daleko da nedostaješ čak i onima koji ti nikad nisu izgovorili ime otišla si iz ovog grada koji pjesnicima nema više ništa da ponudi. Bila si refren koji su zviždali konobari u kafanama u kojim sam te zaboravljao, bila si strofa u jednom drugom gradu u biblioteci filozofskog fakulteta na kojem nikad nisam diplomirao...