Samlila sam razumnost i mogućnost da priznam ludost, istom mirnom rukom u vreli krik svog bivanja pomiješala, da bih dobila umiljat šapat - ispijen zen dovoljan za nova traženja, bez razočaranja; svijet je i dalje moja molitva. Puštam da me ispunja...

    Ta je teza valjda nastala suđenjem bez prosuđivanja ( k’o i mnogo toga do sad ) zbog previše lijepih, a šupljoglavih, zbog barbica 21-og vijeka koje sigurno za sebe nikada ne bi rekle kako su samo lijepe ( Bože moj, one su u ogledalu i najpametnije! )   Ali usput se stvorio problem i sa druge...

Sinkronizirano veličanje narcisoidnosti gdje će nas odvesti? Ja sam pojela oporavke, pa opet trebam pijane utjehe, dok ti puštaš moje ishitrene potrebe, zar ti više ne izmičem? Naučio si me i bez lanca...

Živimo u doba najvećeg apsurda. Svi smo odštampani klonovi nečijih viših ciljeva. Njima profit, nama samo sljepila. Živimo u doba podvojenih ličnosti, ili gubljenja identiteta...

  I svi ste isti, koraci na krivoj stazi shvaćanja, pamet na krivom raskrižju skrenula, ja nisam ta. Pusta praznina, treba joj uzvik, uskličnik da probudi mogućnosti, ili pilula...

  Daj mi asocijaciju na neko vrijeme u kojem ne gubim lakoćom kojom dobivam, bez osvrta za istrajalim danima ločem žešći špiritus bez pomiješanog očaja bez obrazloženih sramoćenja bez izbljuvanih uvreda Daj mi ilustraciju na srž mašte u lokvi šarenila masnih boja i odsjaja da utrljam dlanove bez brige u grudima pa razmažem tijelom i postanem psihodelija eksplozivno šarena golotinja bez lažljivog podsmijeha bez prljavog gnušanja bez...