Mogu li izmijeniti tok obrušenih vjetrova što me snažno gone u krilima - moje lopatice i ramena izmjenjuju glatke poljupce frajerskih usana za perje ili metalni oklop mojih letova...
Šljokice sam nabacala na već zastarjeli pogled moga skorog mrtvila. Ne, nisam umrla. Tu smrt sam opet zamijenila, trampila za slatka ludila, pa poput feniksa uzletjela, življa no ikada...
Da li je dovoljno da nas netko voli? Ne samo praznim volim te, koliko god to učestalo bilo, već voli, onako, do srži; onako možda i nedoživljeno (kako vjerojatno svi i sanjamo)...
Slučajnost ne traži razloge. I to mi je jedini alibi pod nebom. Pred drugima se neću braniti. Ni kletve ni optužbe neće me sustići. Ponekad su dovoljne iskre. Brzinom okreta vatra te sustigne. Kad sve postane pepeo sivila sva opravdanja postaju suvišna. Plakanje neće nikog spasiti. Ako nebo nije pustilo kiše u onaj precizni čas...
Kako ćeš povući bar dahtaje radosti, javno su ustrijeljeni naši ideali. Ni čekati zoru više nema koristi, prošlost se stalno budućnosti hvali. Kako ćeš provući ostatke dostojanstva, sram viče da je za smrt spreman. Nijedna nada nikad ne daje jamstva, strah je nužno za promjenu potreban. Kako ćeš izbrisati muk nad masovnim sjenama, mržnju na mržnju slažu. Prvo treba pogubiti predrasude...
Dosta je bilo priče o principima. Mazljivo k'o pekmez...
Ostani. To je bila neka sinočnja misao, Neke pjesme koju sam htjela započeti, S nekom rečenicom u nastavku Koju sam, dakako, uspjela zaboraviti...
Meni se ne spava. Lagala bih kad bi legla I suludo pokušavala Izbit novi nalet ludila Preskočenom odsutnošću Bezmoždanih inspiracija. Dal je ovo prolazna postaja Na putu do mog mjeseca? Ne znam, ali meni se ne spava, A punim sjajem on me upravo sad Čarobno i nenadjebivo obasjava. Laičko oko Reikoše da je pun. Ne, nije, sutra će...
Budi sebi mudrost, bez pokrića, kad dođe na red kušnja; sumanuta potreba rođenjem zadužena za svakog i svih - od vijeka vjekova...