21 jul Nestajanje

Zamisli da noćas

tvoje ruke, odvoje se,

tvoje tijelo, otkrije se.

Tako čudno

izgleda grad,

i glasni ljudi,

pakosni i sami

Kada je Kovač ugledao svoje ruke u ogledalu, svoje prste na tuđim grudima, sve što je mogao da osjeti u tom trenutku je bila želja za otporom. Na velikom, bijelom krevetu ležao je čovjek čiji se miris uvlačio u Kovačevu kosu, ukus bijelog vina. Miris voćnog parfema i zore, koja je, načeta, zapalila cijelu sobu. Nesnalažljiv i tup, K. je ostao u istoj pozi kao na samom početku, bespomoćno razotkrivajući sopstvenu frigidnost i nedostatak interesa. U prostoriji, koja je već uveliko gutala sve što su dva čovjeka zamislila tokom večeri, ostao je osjećaj nedovršenosti, razlog za ljutnju i bijeg. Kovačevi dugi, koščati prsti motali su se po jastuku i povremeno se mrsili u bradi krupnijeg muškarca. Jutro je iscurilo sumorno i vječno, samopouzdanje koje je nosilo mladog K.-a polako je nestajalo, vraćajući ga u vrijeme prije ljeta. U život prije sunca. Vječno otvorenih, strašnih očiju, K. se trzao u pogledu stranca, njegova težina ga je smirivala i zastrašivala, glas titrao u glavi. Kovač, kako se tog jutra zvao, odustao je od skidanja, otkrivajući samo trbuh i kosti, što su poput dva roga ležala uglavljena oko pupka. Dva prozirna roga. Koža. Njegova koža pod drugim prstima. Napetost, što se polako skupljala i upravljala cijelim njegovim bićem, obznanila mu je suštinu njihovog odnosa i činila da K. zapravo prekine igru, koju je vodio prethodne noći. Razapet na dušeku, zatvoren, K. je plutao na čaršavu, zajedno sa tijelom drugog muškarca, otkriven i tužan. Mršavi, beskrilni leptir. Dječak na pragu tridesete. Čovjek u procjepu. Ime na podlakticama, jeziku, zubima. Njegovo ime. Tuđe ime. Usne. I riječi. Ovako će, mislio je K. dok je osluškivao disanje drugog muškarca, ovako će me pokopati. U krevetu, pod tijelom jednog velikog, teškog Boga, čije ime ne smijem zapamtiti. Kada je K. ugledao svoje prste na tuđim grudima. Svoju glavu u nečijim šakama, sve je zabrujalo, cijeli grad, velika nadgrobna ploča. Usne na tacni.

***

K. je počeo da sanja ponovo. Djeluje tako samouvjereno i stabilno. Stabilno je prava riječ. Srca su velika kao sunđerasti oblaci, srca čekaju na K.-a, da ga puste unutra, da puste svijet u njegovo grlo. Kada K. nestaje on ne nestaje kao ostali dječaci. Ne, K. sačeka da se pusti mrak i umjesto da se pomoli i pokrije, on poziva Mjesec, kojem je duboko naklonjen od rođenja. Onda se ta čudnovata crvena lopta skovitla u njegovo krilo. Noći su teške i tople, poput Božjeg zagrljaja, dolaze, jedna za drugom, dok K. leži na parketu, raširenih ruku, čekajući izbavljenje. Ova noć je posebna, misli K. Ova noć rješava sve. Odnosi nemir i donosi ples. Mjesec je prekrio cijeli prozor, sobu, gori i zove K-a da ustane i započne igru. Kada se začuje muzika, kada se grad uguši od prašine i vatrometa, tada se ruke na zidu prepoznaju, noge u vazduhu, glava na plafonu. Svijet gori Mjesečevom bojom, onom istom bojom mladićevog lica, tako divno i sablasno nestaje i prestaje da postoji. Svaki trenutak, sjećanje i strah gube važnost. U prostoriji je prisutno još jedno biće, čija sijenka polako dolazi do izražaja i nekakve duge, bijele ruke prekrivaju K.-a, otkrivajući mu svoje namjere. Nikada ovako, misli K., tijelo nije bilo lako i krhko, oslobođeno i mrtvo. Poput vražjeg pruća šibaju prsti preko mladićeve kičme i trbuha, nanoseći linije od kojih koža postaje hrapava i tamna. Takvo tijelo, precrtano, označeno, presijava se pod zubima velikog Mjeseca. Posjetilac, kojeg je K. pustio u sobu, nadvio se preko zidova i svojim leđima sagradio je kosmos, u kojem K. ne prestaje da pluta.

Autor: Vladan Šipovac

Fotografija: weheartit.com