Možda

Možda je trebalo da umrem
neke od tih jeseni
kada su kiše još uvijek padale u novembru
i nisu imale ukus suza.
Smrt ionako više nije neki čin
sem kada odu likovi sa pedigreom
i bez ličnosti,
lutalicama ne preostaje ništa drugo
nego da žive.
A živjeti ne znači stariti,
naprotiv, starati se da ne ostariš
ne prerano, ne sad.
Živjeti ne znači osmisliti sutra
nego obesmisliti ga današnjim danom.

Možda je trebalo da umrem
a da to niko ne sazna,
da nestanem sa proljećem
na izdisaju juna, u neki sumrak i
sa ukusom trešanja na usnama.
Time bih im poklonio nadu
i naslov za dnevne novine,
prijavili bi nestanak
i tražili me iza ćoškova
zanemarujući pritom dokaze
o elipsastom obliku Zemlje
i moje navike da u lutanju
prečesto promašim putanju
i pogriješim život i poneku ljubav.

Možda je trebalo da umrem
na neki bizaran način
koji bi izmamio osmijeh
makar i groteskan.
Da mi ne daju pomene
i ne objavljuju čitulje,
da se trude da zaborave
jedino tako bi se sjećali.

Možda je trebalo da umrem
ali eto, nisam umio.
Neke je lekcije najbolje nikada ne naučiti
jer nekad, naprečac, možeš pogrešno odlučiti
i dokučiti daljine koje nisi poželio.
A natrag se može, valjda, samo u sjećanju
no putevi su klizavi
blijede i iščezavaju,
tope se kao snijeg i pogled u budućnost,
premalo živih svjedoka za teoriju zavjere.

Autor: Bojan Milidragović

Fotografija: tumblr.com

mozda-blacksheep.rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.